BANJALUKA - Decenija od smrti Đure Damjanovića, jedinog pisca kojeg sam poznavao, navršila se na današnji dan.
Možda sam, zapravo, znao i znam još neke, ali samo kada bih Đuru ugledao osjetio bih ono što je osjetio Jesenjin kada je prvi put, po dolasku u Petrograd, vidio Bloka.
"Kad sam ugledao Bloka s mene je kapao znoj, jer sam prvi put vidio živa pjesnika", Jesenjinova je misao koje sam se sjećao gotovo pri svakom susretu sa Damjanovićem u birtiji Filozofskog fakulteta.
Bilo je to za mene srećno, brucoško doba, a za Đuru otaljavanje posljednjih godina života, kada je već digao ruke od svega. Pisac čijim se pričama sudilo, bivši mladić koji je tiraž "Antologije poslijeratne pripovijetke u BiH" poslao na reciklažu u "Incel", zemljak i drug Branka Ćopića, čiju su priču "Golimjesto" branili i Ćopić i Skender Kulenović i Danilo Kiš, a napadali je oni kojima se danas ne zna za imena, često je pod stare dane sjedao za sto s mojim profesorima, ali i s nama studentarijom. Sjedao je, zapravo, sa svakim ko bi mu naručio piće.
U tim sjedeljkama zamuckivao je i ponekad nije znao ništa da kaže, ali ako neko pogrešno krene da govori Njegoša, odmah bi ustao i ispravljao ga. Stihove "Gorskog vijenca" i Kočićevu prozu čuvao je negdje duboko u sebi i ova književnost bolje ga je služila nego orijentacija u prostoru.
Od Đure se moglo naučiti da se ne opija samo pićem, nego i literaturom.
Prošlo je deset godina od njegove smrti i ja danas, deceniju stariji, sjećajući se ovog pisca, sjećam se i svoje mladosti i godina studiranja. Na trećoj godini studija, moju generaciju kolektivno pogodila je Đurina smrt. Umro je tako što je zaspao u snijegu i sličnost između njegove i smrti Jevtaša iz propovijetke "Jevtaš kad dođe zima" bila je nevjerovatna.
Đurin lik Jevtaš čovjek je koji je išao od kuće do kuće i grijao se zimi kraj tuđih peći, sve dok mu seljani nisu počeli zatvarati vrata pred nosom. Da je svojom pričom i Jevtaš grijao duše seljanima, oni su to shvatili tek kada ih je odbačen napustio.
Za Đuru se takođe može reći da je bio odbačen. Zaboravljajući da Banjaluka poslije Kočića nije imala tako značajnog pisca kao što je Đuro Damjanović, kako pojedini konobari, tako i poneki izdavači i bivše kolege zatvarali su mu vrata pred nosom.
Jedina razlika imeđu njega i Jevtaša jeste da se Jevtaš objesio, a Đuro je, iako se niko nije vratio da to potvrdi, umro najljepšom smrću, jer za smrzavanje u snijegu, ne znam kakvim dokazima, upravo tako tvrde.
Nešto više od godinu dana poslije njegove smrti, nakon što sam objavio svoju prvu knjigu poezije, raspisan je konkurs za nagradu s njegovim imenom. Bio je to jedini književni konkurs na koji sam se ikada u životu prijavio.
Trebalo je poslati tri primjerka knjige objavljene u 2010. godini, a da je iz domena poezije, proze ili eseja, žanrova u kojima je Đuro Damjanović pisao. Na moje iznenađenje, nagradu sa Đurinim imenom dobio je Predrag - Gugo Lazarević. Zašto Gugo, pobogu, pa on je stariji od Đure? Pjesnik Mićo Savanović pričao mi je da je napisao pjesmu o Đuri Damjanoviću i kada je krenuo da mu je pokloni, Đuro mu je odbrusio: "Šta ti pišeš pjesme o meni kada si stariji od mene?"
Zamišljam sada kako negdje na "onoj strani" Đuro govori sad već takođe pokojnom Gugi: "Šta će tebi moja nagrada, kada si ti stariji od mene?"
Sljedeće godine nagradu je dobio Rajko Petrov Nogo, Đurin generacijski drug, da bi priznanje nakon toga bilo ugašeno. Umjesto da dodjelom nagrade uglednim imenima žiri Udruženja književnika Republike Srpske postigne željenu reputaciju priznanja i imena Đure Damjanovića, iz ko zna kakvih razloga postignut je suprotan efekat.
Prije nekoliko godina sam pisao, baš povodom godišnjice smrti Đure Damjanovića, da se šuška o osnivanju zadužbine sa Đurinim imenom, kao i o štampanju njegovih sabranih djela, ali od toga smo danas kao društvo nažalost dalje nego ikada. Pantelija Damjanović, brat Đurin, trebalo je Nikoli Paripoviću da povjeri posao priređivanja Đurinih sabranih djela, ali, kao i uvijek, ispriječio se finansijski momenat. Zbog istog tog momenta, sve su prilike, i nagrada Udruženja književnika Republike Srpske više nije Đurina, nego bezimena.
Naspram Udruženja, Đure se još poneko sjeti u kafani ili mu zapali svijeću u rodnim Golešima.
"Mali, gdje si ti ono rođen", u živom sjećanju vidim Đuru kako mi postavlja ovo pitanje, a kako i ne bih vidio, kada je i njega postavio bar deset puta.
"U Livnu, Đuro", odgovarao sam mu.
"Eh, prokleto Lijevno", citirao bi bez greške svaki put stih iz "Starog Vujadina".
Eh, prokleta Banova Luka, Đuro, rekao bih mu da me može čuti, kada za deset godina nije uspjela ištampati ne sabrana ti djela, nego niti jedno izdanje neke knjige.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.