Književnost

Dejan Aleksić za "Nezavisne": Ako je kultura skupa, nekultura je uvek skuplja

Dejan Aleksić za "Nezavisne": Ako je kultura skupa, nekultura je uvek skuplja
Foto: Ljubiša Simović | Dejan Aleksić za "Nezavisne": Ako je kultura skupa, nekultura je uvek skuplja

Dejan Aleksić, književnik iz Kraljeva, ovogodišnji je dobitnik nagrade "Šušnjar", koja mu je nedavno uručena u Oštroj Luci, a nagrađeno je njegovo cjelokupno djelo sa naglaskom na knjigu pjesama "Uradi sam", objavljenu prošle godine u izdanju Kulturnog centra Novi Sad.

Takođe, Aleksić je aktuelni dobitnik novoosnovane nagrade "Vladan Desnica", koju mu je dodijelila Narodna biblioteka "Srbije" za njegov roman prvenac "Petlja". Ovim povodom o književnosti, nagradama i književnim prilikama, Aleksić je govorio za "Nezavisne".

NN: Kakvi su utisci iz Oštre Luke i šta za Vas znači nagrada "Šušnjar"?

ALEKSIĆ: Stvaraocu, bilo kojeg pozvanja, svaka nagrada predstavlja vrstu uverenja da je njegov rad vrednovan u skladu s izvesnim merilima. Ova nagrada je posebna, budući da evocira strašnu tragediju, istorijsku dokaznu građu o zlu koje nije metafizičko, mistično, nego je rezultat čina običnih "mirnih" ljudi. Čuveni Adornov stav da je "pisati poeziju posle Aušvica varvarstvo", kojim izražava nepoverenje prema kulturi uopšte, i danas je predmet rasprava o tome može li se umetnošću i stvaralaštvom preventivno uticati na razum u kontekstu širih društvenih grupacija. Nisam siguran ima li pravog i konačnog odgovora s tim u vezi, ali mi moramo da činimo ono što prepoznajemo kao svoje poslanje. Tako vidim i ovu nagradu i svoju poeziju - kao meru čestitog ljudskog napora u potrazi za smislom.

NN: U Oštroj Luci kazali ste da je nagrada "Šušnjar" ustanovljena da bude svjedočanstvo te da je i poezija, po Vašem dubokom uvjerenju, u isto vrijeme i svjedočanstvo i najsuptilniji medij ljudskog kontakta s istinom. S tim u vezi, koja je moć poezije da odgonetne istine i koja je njena moć generalno?

ALEKSIĆ: Ovde se, naravno, misli na one istine koje čovek traži iza univerzalnih, večnih pitanja, svestan da ih neće naći. Otuda te istine najčešće bivaju konstrukt, a konstrukti neretko unose zabune. Pogrešno bi bilo očekivati od poezije da nam donese odgovore, ona je tu da podstakne zdravu zapitanost. Tako to razumem. Poezija se zasniva na suptilnoj slutnji iza koje sledi put ka nekoj vrsti jasnoće. Nauka je egzaktna, podrazumeva proverljivost i dokazivost, nudi empirijske dokaze. Vera uključuje religijsko iskustvo i osećanje prema nalozima različitih konteksta - istorijskog, socijalnog, kulturnog… Filozofija je, mahom, okrenuta društvenim odnosima i konstelacijama vrednosti koje ti odnosi uređuju. Za razliku od svega pomenutog, poezija, iako ne mora biti samo to, posrednik je u dijalogu bića s njegovim unutrašnjim portretom. Zato je i pesničko traganje za istinama višeg reda vrlo posebno.

NN: U naslovnoj pjesmi zbirke "Uradi sam" lirski subjekt se vraća u djetinjstvo govoreći da je istoimeni priručnik godinama bio jedina knjiga u njegovoj kući te primjećuje da je "naš svijet već bio zapao u kvarove". Svijet je, rekao bih, i danas u kvaru. Šta možemo uraditi sami da ga popravimo?

ALEKSIĆ: Moj pesnički glas je glas lirskog subjekta u postistorijsko doba, zanima me usamljeni pojedinac kome se na pleća nameće teški prtljag tek završene istorije. Razmišljam o čoveku kome je dosta horskih glasova ideologije, religije, svakog organizovanog kolektiviteta. Svet se popravlja promenom koja dolazi iz same individue. A poezija upravo to pokušava - da smislotvorno deluje na unutrašnji svet mislećeg čoveka, a ne na svet kao takav.

NN: Da li je bio rizik nazvati knjigu poezije po zanatskom praktikumu "Uradi sam"?

ALEKSIĆ: Možda, na neki način. Svidelo mi se ovo poigravanje podrazumevanjima. Volim da pojedine obrasce uvodim u značenjsku manipulaciju, katkada to da vrlo zanimljive ishode. Jedna od misija poezije jeste da unosi svežinu u zagušljive prostore jezika, da provetrava, proteruje ustajalost iz dekadentnih jezičkih salona. Osim toga, taj naslov ukazuje i na, uslovno rečeno, mali manifest stvaralačke individualnosti. Pre ili kasnije, moramo se osloboditi prekomernih uticaja i svome pesničkom glasu dati jasnu osobenost.

NN: Zanimljivo je da ste u prvoj fazi Vašeg pjesništva pisali vezanim stihom, nakon čega prelazite na slobodni stih. Otkud ovakva promjena u formi i kako to da niste sve vrijeme koristili i slobodni i vezani stih?

ALEKSIĆ: Nije to došlo naglo. Prelomna knjiga bila je "Jedino vetar", iz 2011. godine. Ona sadrži pesme različitih formalnih rešenja, pri čemu su neke pisane vezanim stihom, ne i većina. Rano sam shvatio da je takozvani "slobodni" stih samo uslovno slobodan. Prema mom mišljenju, lakše je pisati u tradicionalnim, standardnim formama, jer se vodite izvesnim zakonitostima. Kod slobodnog stiha te vrste kanona nema, treba sami da stvorite pravila u vezi s ritmom, versifikacijom, zvukovnošću. Dakle, mom prelasku na slobodan stih prethodilo je sazrevanje i kaljenje u kovačnicama vezanog stiha. Video sam to kao logičan razvojni put. Ipak, odanost ka tradicionalnim versifikacijskim obrascima zadržao sam u svojoj poeziji za decu. I to je mera koja mi sasvim odgovara.

NN: Objavljivanjem romana "Petlja" prošle godine okušali ste se i kao prozni pisac, ispostaviće se veoma uspješno, jer ste, zahvaljujući ovoj knjizi, postali prvi laureat nagrade "Vladan Desnica". Kakvi su Vaši planovi vezani za prozu i šta kaže Vaše čitalačko iskustvo - da li su, u žanru koji im nije primarni, uspješniji pjesnici koji naprave izlet u prozu ili prozaisti koji se okušaju kao pjesnici?

ALEKSIĆ: Češće se događa ovo prvo. Gotovo da se ne mogu setiti primera da je neki prekaljeni romanopisac počeo da piše poeziju. Parafraziraću Brodskog, koji negde zapisuje da nije siguran koliko pesnik dobija počinjući da piše prozu, ali je siguran da proza dobija mnogo. Voleo bih da verujem da je u mom slučaju tako. Dok sam pisao pomenuti roman, jedna od nelagoda bila je uzrokovana osećanjem da kao prozaista potkradam pesnika u sebi. Sve što sam mogao da učinim bio je napor da to potkradanje bude makar pristojno i da na oksimoronu "pristojnog potkradanja" ostanem dostojanstven pred obojicom.

NN: Najplodniji dio Vašeg stvaralaštva je onaj za djecu. Kao autor knjiga za djecu zastupljeni ste i u školskoj lektiri. Kolika je u Vašem slučaju radost stvaranja za djecu u odnosu na sve ostalo što podrazumijeva i donosi književnost?

ALEKSIĆ: Jedino kada pišem za decu, istinski razmišljam i strepim nad budućim reakcijama svojih čitalaca. Samo u tom slučaju osećam istinsku stvaralačku odgovornost. Možda zato što je za mene ova vrsta stvaranja, zapravo, održavanje vrlo posebnog i posvećenog odnosa sa detetom koje sam bio i koje je iznutra budno pred onim što imam da mu kažem i što bih želeo od njega da čujem. To su blaga zebnja i radost stvaranja udruženi u jedno kompleksno osećanje. I veliko je olakšanje videti da je rezultat tih naših razgovora nešto što postaje dragoceno i drugima.

NN: Radite kao glavni i odgovorni urednik Izdavačke djelatnosti "Povelja" u Narodnoj biblioteci "Stefan Prvovenčani" u Kraljevu. Na koje knjige ste najponosniji kao izdavač?

ALEKSIĆ: "Povelja" je dve-tri decenije unazad postala bezmalo sinonim za valjanu adresu savremene pesničke produkcije. Za četvrt veka tu se sabralo oko 180 knjiga najznačajnijih domaćih autora poezije. Gotovo da nema značajnog pesnika koji nije objavio knjigu u "Povelji" ili makar svoje stihove u časopisu "Povelja". Knjige naših autora su nagrađene najprestižnijim priznanjima. Dakle, ponosan sam na taj podatak, kao i na činjenicu da sam dostojno nastavio posao koji su pre mene započeli i profilisali pesnici i urednici Dragan Hamović, Goran Petrović i Živorad Nedeljković. Pre desetak godina sam pokrenuo biblioteku "Posle Vavilona", rezervisanu za poeziju u prevodu. Objavljeno je već tridesetak knjiga, među kojima su i naslovi Česlava Miloša, Tomasa Transtremera, Čezarea Pavezea, Filipa Žakotea, Čarlsa Simića, En Karson… Ova biblioteka mi predstavlja zaista izraženu uredničku satisfakciju.

NN: Objavili ste i nekoliko djela književnika iz Republike Srpske. Kakvo je Vaše mišljenje o književnosti i književnim prilikama sa ove strane Drine?

ALEKSIĆ: Naša izdavačka strategija jeste da istaknemo sve ono najbolje u poeziji našeg jezika, čiji prostor se ne ograničava administrativnim okvirima Srbije. U tom smislu, objavili smo do sada niz pesničkih knjiga srpskih autora iz Republike Srpske, Crne Gore, Hrvatske. Svakako treba pomenuti pesnike Ranka Risojevića, Predraga Bjeloševića, Ranka Pavlovića, Anđelka Anušića... Upravo je u pripremi knjiga stihova odličnog dobojskog pesnika Milana Garića. Što se tiče književnih prilika, verujem da nisu mnogo drugačije od ovdašnjih. Čini se da je društveni uticaj i značaj književnosti minimalizovan u percepciji onih instanci koje donose odluke. Uopšteno, iz te perspektive kultura se sve više razume kao oblast koja troši novac, bez povrata. Otuda se projektuje uverenje da je kultura skupa. Čak i da se složimo da jeste - nekultura je, ispostavlja se, uvek skuplja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije