Đorđe Vuković, književnik, novinar, politikolog i redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjaluci, ovih dana u izdanju banjalučke "Besjede" objavio je knjigu ogleda "Oslonac srpski ili ako jednom zaboravimo sebe i nestanemo".
Knjiga je objavljena tačno 30 godina od kada se Vuković prvi put predstavio čitalačkoj javnosti zbirkom poezije "Neko tebi sličan", a u međuvremenu objavio je petnaestak knjiga poezije, proznih minijatura, ogleda, komentara, kolumni, te desetine naučnoistraživačkih radova. Knjigu "Oslonac srpski" odmah po objavljivanju Vuković je predstavio na 65. Međunarodnom sajmu knjige u Beogradu, a banjalučka promocija najavljena je za 14. novembar, s početkom u 19 časova u Kulturnom centru Banski dvor.
Više o knjizi i temama kojima se bavio u istoj Vuković je govorio za "Nezavisne".
NN: Na samim koricama knjige "Oslonac srpski" prikazane su tri fotografije. Na prvoj je Njegoševa kapela na Lovćenu, na drugoj Spomenik kosovskim junacima na Gazimestanu, a na trećoj manastir Ostrog. Njegoševa kapela je srušena, Gazimestan čuvaju međunarodne snage, a u Ostrog se i danas slobodno hodočasti. S tim u vezi, koliko su "poljuljani" oslonci srpski?
VUKOVIĆ: Odlično pitanje. Izborom starih fotografija tri uporišne tačke, tri sveta mjesta, tri naša kamena temeljca, tri lansirne rampe našeg nacionalnog duha, tri mjesta naše konekcije sa nebom, želio sam da istaknem tri suštinska pitanja - identitetsko, nacionalno i vjersko, na kojima počiva naša kulturna svijet, a potom i njene refleksije - politika, ideologija, socijalni ambijent, ekonomija, umjetnost itd. Stara kapela na Lovćenu nije bila samo Njegoševa zavjetna crkva, već i istinsko ogledalo našeg najvećeg uma, našeg naroda i njegovih vrijednosti. Meštrovićev mauzolej je izopačena, tuđinska interpretacija i samog Njegoša, ali i srpske istorije, religije, kulture, duhovnosti. To nije naš identitetski spomenik, već zlokoban udarac u srž tog identiteta. Gazimestan je centralna tačka našeg nacionalnog identiteta. Svaki Srbin zna da tu nije obilježeno samo mjesto odigravanja istorijske bitke i ogromne žrtve u borbi za slobodu, već i naše izvorište smisla, značenja, nacionalnih vrijednosti i orijentira, samopoštovanja, svijesti o samostalnoj državi, karakterologiji naroda, lična karta našeg kolektivnog mozga i srca. Šta smo mi bez Kosova? Kakva je perspektiva srpskog naroda ako se odrekne svog temelja? Kada je riječ o Ostrogu i njegovom čudotvornom uticaju na naše pojedinačne, ali i našu kolektivnu sudbinu, vratolomnim stazama kojima se do njega dolazi i ponoru koji bi nas bez Ostroga sve progutao, osim lične odanosti i zahvalnosti Svetom Vasiliju, želio bih da pred sebe samoga i svakoga od nas uvijek i nanovo postavljam pitanje da li svoje vjerujuće biće potvrđujemo pokloničkim putovanjima, komercijalizacijom svetinja, isticanjem simbola, ponavljanjem rituala ili otvorenošću naših duša, bogougodnim mislima, osjećanjima, djelima, skromnošću, plemenitošću, vrlinama… U pravu ste, dakle, sva tri naša oslonca su uzdrmana, poljuljana, nakrivljena, ugroženi smo spolja i iznutra, protiv nas rade drugi, ali i sami smo svoji dželati. No, naši oslonci su još jaki, vjerujem i neuništivi.
NN: Žestok ste kritičar partijašenja. U knjizi dajete mnoge, ali koji je glavni razlog toga da naše "političke elite" umjesto kompromisa, svjesno ili ne, traže kavgu kako kroz istoriju, tako i danas?
VUKOVIĆ: Partijašenje je vjerovatno najdugovječnija i najpogubnija bolest srpske politike. O uzrocima, simptomima i, što je važnije, o katastrofalnim posljedicama te bolesti pisali su naši najveći umovi, učesnici ključnih istorijskih događaja i svjedoci fatalnih kazni zbog tog partijašenja. Čuveni srpski državnik i istoričar Stojan Novaković je na kraju svog života zapisao da bi cijela naša istorija bila drugačija da smo bili složniji bar pred najvažnijim zadacima. Ali, uzalud, ništa nismo naučili! Od Kosovske bitke ili Karađorđevog ustanka, vremena kada nisu ni postojale političke partije, Srbi su se dijelili, svađali, međusobno satirali. U našim simbolima, na grbu, u himni, posvud su vapaji za slogom i saborstvom. Znate da su se srpske frakcije u BiH međusobno svađale tokom austrougarske okupacije, u predvečerje Velikog rata. Znate da su se čak i u izbjeglištvu na Krfu srpske partije i narodni predstavnici međusobno optuživali, vrijeđali, da je slično bilo u obje Jugoslavije, a svjedoci smo i političke prakse u Republici Srpskoj tokom Otadžbinskog rata ili u Srbiji tokom NATO agresije. Ovo danas je postalo pravi brlog ili, što bi rekao čuveni Jovan Cvijić, politička ciganija. Sami smo sebi najveći neprijatelji, najcrnji đavoli, samožderi… Kako neću biti kritičar takvog stanja u društvu ako sam rodoljub, profesor, odgovoran čovjek?
NN: Sa druge strane, dokazujete da liberalne i demokratske ideje u prošlosti kod Srba nisu bile u suprotnosti s nacionalnim. Da li je danas drugačije i, ako jeste, zašto?
VUKOVIĆ: Naravno. Ne samo da nisu bile u suprotnosti, već su se međusobno uslovljavale i podrazumijevale. Nacionalizam i liberalizam nastali su i razvijali se uporedno, ruku pod ruku, jedno kao težnja za nacionalnom slobodom, državotvornošću, suverenitetom od uticaja spolja, a drugo kao zahtjev za unutrašnjim slobodama, ličnim pravima, statusu građanina. Tako se branila država, ali i gradila iznutra. Demokratija i politika su, prema mnogim teoretičarima, gotovo sinonimi. Iako su pojmovi u međuvremenu proživjeli različite interpretacije, kompromitovani i vulgarizovani, kao što se nacionalni interesi čuvaju od neprijatelja koji bi da nas okupiraju, pokore, izbrišu, nacija se podjednako čuva i iznutra, odbranom ljudskih prava i sloboda, pravne države, institucija, slobode govora, fer i poštenih izbora, javnog morala u društvu itd. Svi koji su protiv tih vrijednosti, ma šta pričali i kako se predstavljali, oni su unutrašnji uzurpatori, izdajnici u punom značenju te riječi. Važno bi bilo da ljudi koji žele da se bave politikom ili na bilo koji drugi način učestvuju u njoj znaju ponešto o politikologiji, istoriji, a onda bi se mogli lakše i orijentisati u sveopštem haosu. Tu bi im pomogle zavjetne misli i poruke npr. jednog Svetozara Miletića, Jovana Ristića, Ljube Davidovića, Milana Grola, Laze Kostića i mnogih drugih, među kojima i Jovana Raškovića.
NN: Pišete da Srbi prvi put u savremenoj istoriji Bosnu i Hercegovinu prestaju da osjećaju kao svoju zemlju, iako ta zemlja, kako ćete reći, bez herojskih žrtava njihovih predaka ne bi postojala. Zašto se Srbi danas odriču BiH i koliko je to zapravo paradoksalno?
VUKOVIĆ: Svako ko je bar nešto čitao iz nacionalne istorije zna da su naši preci Bosnu i Hercegovinu smatrali srpskim zemljama ili da budem precizniji - isticali su njen srpski karakter. Borili se za egzistencijalni opstanak, ali ne samo to - već i ideju! Pa šta su poručivali Filip Višnjić, Vasa Pelagić, o čemu je pisao Kočić u "Otadžbini", o čemu je pjevao Dučić u "Bosni", za šta su ginuli naši preci, kakvu politiku su vodili Šola, Grđić, Radulović, Šantić, Nikola Stojanović itd? O čemu su sanjali Princip i mladobosanci? Ili Sava Kovačević, Mladen Stojanović, Branko Ćopić? Nikada to nije bila ideja samo srpske države, ideja protivna egzistenciji Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i drugih u BiH. Jeste, uvijek se sanjalo i ginulo za zajednicu sa ostalim srpskim narodom, za priljubljenje Srbiji, za jugoslovensko jedinstvo, ali niko nije odricao da su Bosna i Hercegovina srpske zemlje, da nam ovdje nije kolijevka. Pa, pobogu, samo budale mogu potvrđivali tezu da smo ovdje uljezi, što drugi jedva čekaju kao priznanje nekakvih velikosrpskih projekata i osvajanja tuđih teritorija. Mnogo teže je voditi politiku danas, braniti poziciju Republike Srpske i Dejtonski sporazum, ako smo izvan stajališta da smo ovdje svoji na svome, da je ova zemlja naša koliko i naših komšija. Naravno, našim današnjim narativima kumuju tzv. bosansko-bošnjački nacionalizam, pa i šovinizam, agresivna antisrpska propaganda i politička isključivost sarajevske elite.
NN: "Oslonac srpski" donosi tekstove o predstavnicima različitih generacija iz različitih istorijskih perioda i dijelova srpskog kulturnog i političkog prostora. Koliko su nam danas besprijekorne biografije ovih ljudi, zapravo, putokaz i opomena da bismo kao društvo mogli i morali bolje?
VUKOVIĆ: Svakom narodu, kao i svakom čovjeku, od sudbonosnog značaja je da ima čvrst oslonac, bistre i razgovjetne putokaze, dobronamjerne i iskrene opomene. Ako ih nemamo ili ih ne možemo naći među svojim savremenicima, da ne kažem i u samima sebi, svakako ih u našoj prošlosti imamo u izobolju. Pa mi po tim velikanima nazivamo ulice, trgove, škole, ordenja, slavimo ih i prizivamo, ali da li ih poznajemo, da li ih slušamo, slijedimo, učimo li iz njihovih iskustava? Kako može, kako smije da ovoliko zaluta, da se ovoliko sroza i izobliči narod koji ima Njegoša, Vuka, Dositeja, Marka Miljanova, Karađorđa, kralja Petra, Mladena Stojanovića, Jovana Skerlića, Miloša Crnjanskog i hiljade drugih velikana? Jedino ako ih se odriče, radi suprotno od njihovih zavjetnih poruka, sam sebe potkopava i briše, vrijeđa, ponižava… Ako gomila samozvanaca, diletanata, koristoljubivih idiota, ulizica i nikogovića smatra da je bogomdana, da svijet počinje i završava s njima, uvode nova moralna pravila, postavljaju nove nacionalne svrhe, izmišlja nove principe na kojima počivaju država i narod, proizvodi ljušture, a ne ljude, tjera mladost iz zemlje…
NN: Tvrdite da Srbi treću Jugoslaviju ne bi preživjeli. Pred stvaranje prve Jugoslavije jedan od srpskih pokliča bio je "Ujedinjenje ili smrt". Jesmo li do danas spoznati treći put?
VUKOVIĆ: To nije moja tvrdnja, već misao koja dominira u značajnom dijelu srpske inteligencije, a zasniva se na podacima o broju postradalih Srba za dvije Jugoslavije i tretmanu srpskog pitanja u njima, odnosu prema srpskim svetinjama, kulturi, ambicijama komšija, rezimeima istorijskih iskustava. U tome ima mnogo istine, ali istina je i da se srpsko ujedinjenje nije moglo i ne može ostvariti u drugačijem formatu. Možda se više nikada nijedna državna zajednica neće zvati Jugoslavijom, možda ćemo se sutra sabrati u Otvorenom Balkanu ili Evropskoj uniji, ali mnogo gore je da Srbi ostanu rasparčani i vremenom nestanu iz novonastalih državica ili, ne daj bože, svi završe u Srbiji, čak i manjoj nego što je današnja. No, mi naše nacionalno jedinstvo možemo i moramo ostvarivati sa i bez državnih granica, njegujući jedinstvenu kulturu sjećanja, okupljeni oko kulturnih, duhovnih, identitetskih vrijednosti, bratskom saradnjom i uzajamnošću, prosvjetom, ekonomijom, sportom, a za sve to su nam potrebni upravo demokratska načelnost, građanska i nacionalna svijest, kultura, moralna autonomija, sloboda!
NN: Prijeti nam demografski nestanak, što se da naslutiti i iz podnaslova Vaše knjige. Kakva je budućnost srpskog naroda i ima li je, uopšte, bez čvrstog duhovnog oslonca o kojem pišete?
VUKOVIĆ: Na ovo pitanje, znate, ni ne moram da odgovaram. Svi koji vole svoj narod već znaju odgovor. Oni drugi ni ne žele da ga čuju. Umjesto crnih slutnji dozvolite mi da kažem samo da ja vjerujem u budućnost svog naroda, u njegov moralni vaskrs, duhovni preporod, ali znam da moramo raditi na tome. Upravo to me je i motivisalo da napišem ovu knjigu.
NN: Jedan od recenzenata ovu knjigu nazvao je zavjetnom knjigom o identitetu, moralu, ljudima. Da li Vi istu vidite kao krunu Vašeg književnog, novinarskog i naučnog stvaralaštva i to tačno tri decenije nakon objavljivanja prve knjige?
VUKOVIĆ: Mnogo vremena, truda, energije, ali ponajviše ljubavi prema svom srpskom narodu, poštovanja njegove prošlosti i nade u njegovu budućnost utkao sam u ovu knjigu. Ona je zasigurno plod mog tridesetogodišnjeg rada, ali osjećam da još nisam dovršio svoje stvaralaštvo da bih je nazvao zavjetnom knjigom. To i nije toliko važno. Njen život sada više zavisi od čitalaca nego od mene. Mene čekaju novi rukopisi, ako bog da.
NN: Knjigu ste predstavili na upravo završenom 65. Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu. Kada možemo očekivati promociju u Banjaluci?
VUKOVIĆ: Banjalučka promocija je zakazana za 14. novemabar u Banskom dvoru, s početkom u 19 časova. Zahvalan sam svima koji su pomogli da objavim ovu knjigu u vrlo teškom vremenu, pogotovo za pisca koji nije miljenik vlasti, već njen kritičar. Prezadovoljan sam kako je bilo u Beogradu, ali moja radost i ponos su ipak posvećeni rodnom gradu, gdje su moje dužnosti i odgovornosti kao rodoljuba, profesora, pripadnika zajednice na mnogo važnijem i težem ispitu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
