Književnost

Kovačević: Ne treba živeti u strahu, ali ni družiti se s đavolom

Kovačević: Ne treba živeti u strahu, ali ni družiti se s đavolom
Foto: N.N. | Dušan Kovačević za "Nezavisne": Ne treba živeti u strahu, ali ni družiti se s đavolom

Dušan Kovačević, najveći živi srpski dramski pisac, nedavno je u izdanju "Lagune" objavio knjigu "Ja to tamo pevam". Naslov knjige jasna je aluzija na kultno filmsko ostvarenje "Ko to tamo peva", ali i dirljivo sjećanje na piščevo rano djetinjstvo u rodnom selu Mrđenovac, smještenom nadomak Šapca.

Tada se u blizini rječice Dobrave izgubio u njivi među visokim kukuruzima, a panična rodbina pronašla ga je jer je pjevao, kako opisuje, publici od kukuruza.

Riječ je o knjizi pjesama koje je Kovačević pisao za svoje filmove, dramske komade i druge prilike, ali i komentarima koji svjedoče o nastanku tih pjesama. Tu je sjećanje na njegovu baku, članove porodice, ali i najveće srpske i jugoslovenske glumce koji su igrali u njegovim dramama i koji su bili njegovi kućni prijatelji, a koje će, nada se, jednog dana ponovo sresti jer, reći će i u ovom intervjuu, vjeruje da ovaj život nije sve što imamo. Više o knjizi, svom stvaralaštvu i aktuelnim temama pričao je za "Nezavisne".

NN: Knjiga otkriva malo poznatu činjenicu da ste Vi zapravo u književnost još u vremenu osnovne škole ušli preko poezije. Slažete li se sa stavom mnogih pjesnika da je poezija najviši oblik izražavanja u jednom jeziku?

KOVAČEVIĆ: Mislim da je to što ste rekli i što sam zapisao u knjizi nešto što je već odavno uvreženo kao osećanje sveukupne ljudske delatnosti i vrednosti. Kad se za nešto kaže da je poezija onda se misli ne samo na stihove, već generalno na nešto što je definisano kao vrhunac ljudskog rada. To se, dakle, odnosi kako na samu poeziju, tako i na sve vidove ljudske delatnosti. Kada za nekoga kažete da je pesnik, onda mu izražavate najveću pohvalu.

NN: Pišete da su 19. i 20. vijek bili vrijeme pjesnika, govoreći da je jedan od mogućih odgovora "Čovek peva posle rata". Da li ovaj naslov Dušana Vasiljeva najbolje opisuje potrebu za poezijom?

KOVAČEVIĆ: Među knjigama koje smo najviše voleli u našim privatnim bibliotekama najviše je knjiga poezije. Za mene je poezija bila izuzetno bitna dok sam bio dečak i u ranoj mladosti, jer je jednostavno to jedan čaroban svet u koji se vi zaljubite kada prvi put pročitate pesme nekog od velikih pesnika. Ta činjenica sama po sebi govori da je poezija lekovita. Kao što ste pomenuli, Dušan Vasiljev je s tom svojom zbirkom "Čovek peva posle rata" definisao, između ostalog, osećanje sreće koje je posledica teških vremena u ratnim prilikama i slobode koja se javlja kao svitanje u ljudskom rodu. Devetnaesti i prva polovina dvadesetog veka su bili užasne godine ljudskog stradanja u svim vidovima. To je najtragičnije razdoblje u istoriji čovečanstva po broju stradalih, po razaranjima, po nesrećama i mislim da je poezija koja se pisala, čitala i pevala u tom periodu bila jedna vrsta leka.

NN: Da li se tog lijeka, sudeći po statusu pjesnika u društvu, držimo i danas?

KOVAČEVIĆ: Mislim da je sudbina pesnika manje-više u većini slučajeva tragična. Njihove pesme su veličanstvene i one žive jedan raskošan i lep život, a pesnici, ako prelistamo u sećanju njihove živote, retko dočekaju četrdesetu ili pedesetu godinu. Živeli su izuzetno skromno, da ne kažem jadno, i snalazili se i u 19. i u 20. veku. Retki su bili takozvani dvorski ili državni pesnici, većina ih je bila iz veoma siromašnih sredina i njihova poezija ih je obogatila u svakom smislu. Neki su, kao na primer Branko Miljković, već sa 27 godina napustili ovaj svet.

NN: Da li je to jedan od razloga zašto ste po vokaciji dramski pisac, odnosno zašto ste s poezije prešli na dramski tekst, iako ste nastavili pisati pjesme za svoje dramske komade i filmove?

KOVAČEVIĆ: Hoćete da me pitate da li sam se uplašio da pišem poeziju? (smijeh) Mislite da dramski pisci duže žive? Da sam hteo tako da opredelim svoju sudbinu, onda bih se bavio slikarstvom.

NN: Prvi lik iz Vaše drame kojem ste udahnuli život pjesnika jeste Jelenče Vilotić iz "Radovana Trećeg". Zanimljivo je da pjesmu "Noćima sanjam", koju lik Jelenčeta govori u predstavi, četiri decenije kasnije komponuje Momčilo Bajagić Bajaga i objavljuje na albumu "U sali lom". Da li je ova pjesma Bajaginom interpretacijom dobila ozbiljniji kontekst pošto je istu, čini mi se, publika u pozorištu shvatala kao prilično šaljivu?

KOVAČEVIĆ: To je jednostavno posledica igranja te predstave koja je bila izrazita komedija. Zoran Radmilović, koji je bio majstor i maestralan u žanru komedije, napravio je od te predstave jednu veliku i radosnu predstavu. Sam komad je u suštini više drama i sve zavisi u kom kontekstu se igra. Ja sam gledao desetak izvođenja Radovana velikih glumaca kao što su Voja Brajović, Lane Gutović, Boris Dvornik i da ne nabrajam dalje ko je sve igrao. Svako je na svoj način tu predstavu igrao, a taj nesretni pesnik je isto tako tumačen na različite načine. Ti stihovi su mnogo ozbiljniji i lepši kada se govore čisto i van konteksta komedije. Meni su iz te predstave dve-tri pesme veoma drage i njih bih rado i danas napisao i potpisao na isti način, tako da je to prva moja poezija koju ispisujem u okviru nekog drugog dela. Ona je korišćena u okviru dramskog dela, kasnije ću pisati songove za filmove, pa ću pisati pesme za knjige priča i romana. Jednostavno, meni je stih izuzetno draga forma i ja se s radošću uvek vratim stihovima kada imam vremena da napišem nešto što mislim da je vredno da se zapiše u okviru poezije.

NN: Virus korona, koji je zadao istorijski udarac pozorišnoj umjetnosti, kroz komentare u knjizi provlači se kao jedan od najdominantnijih motiva.

KOVAČEVIĆ: Ovo je čudo najviše nalik na kugu i špansku groznicu, kada je sve bilo pozatvarano, tako da te epidemije s vremena na vreme uništavaju svet, uništavaju pre svega ljudskost i komunikaciju među ljudima, a pozorište je najkomunikativnija umetnost jer je susret glumaca i publike. Ono može da bude i online, kao što je to trenutno slučaj, ali pozorište je pre svega kontakt glumaca i publike. Ono danas radi na infuziji, da se vatra ne ugasi potpuno, ali čekamo neke bolje dane i nadamo se da ćemo od sledeće jeseni raditi kao što smo nekada radili uz pomoć ovih vakcina ako budu efikasne kao što se priča.

NN: Aktuelna pandemija, svjedočite, primorala je mnoge ljude povratku na selo. Kakva je budućnost srpskog sela?

KOVAČEVIĆ: Mislim da će ljudi posle ovog užasa potpuno drugačije gledati na prirodu i na vrednosti života izvan velikih gradova koji su postali nepodnošljivo tesni.

NN: Komentarom i pjesmom o dijeti dajete zanimljiv pogled na ovu danas jako popularnu disciplinu. Jedan od velikih problema civilizacije jeste što ljudi u isto vrijeme umiru i od prejedanja i od gladi. Kako pronaći balans?

KOVAČEVIĆ: Mislim da je to, bar što se tiče prejedanja, lična stvar i da svako od nas mora da nađe meru ne samo u hrani, nego u svemu. Naravno da je to u mladosti mnogo teže jer mladost misli da je moćna, da je nedodirljiva i večna. To je lepa i velika zabluda mladosti, ali s godinama čovek se priziva pameti jer počinju da se javljaju razne bolesti kao posledica tog radosnog života. Mislim da treba samo naći pravu meru, ne treba se bojati ni živeti u strahu, ali ne treba se previše družiti ni sa đavolom. On je jako zavodljiv i opasan po život.

NN: Po mom mišljenju, najemotivniji dio knjige jeste poglavlje "Iz porodičnog albuma", u kojem otkrivate veoma intimne crte svoje biografije. Pisci se uglavnom kriju iza likova pripisujući svoja osjećanja njima. Da li pristup kakav Vi imate u knjizi "Ja to tamo pevam" zahtijeva više hrabrosti i iskustva?

KOVAČEVIĆ: Jeste, ja nisam u životu pisao ništa nalik na autobiografiju i to neću sigurno ni činiti, ali sam kroz priče, drame, uvode, eseje koji su na početku nekih knjiga, kroz ispovesti i poeziju ispisao skoro ceo svoj život. Ima desetak priča koje su o mom najranijem odrastanju, školovanju, do ovih pesama koje su ispovedne i ja sam ih pisao sa posebnim pijetetom prema osobama koje pominjem i koje su mi bile najdragocenije u životu. Pošto imam jednu priču koja je objavljena u "Antologiji srpske priče", zove se "Spomenik", moram reći da sam nekim pričama podigao male privatne pokretne spomenike najdražim ljudima.

NN: Poznato je da ste se u svim svojim dramama i filmovima, kako ste sami više puta ponavljali, bavili odgonetanjem kraja, odnosno šta biva sa čovjekom nakon smrti. Hipotetički gledano, mislite li da bi život na planeti, kada bismo dobili tačan odgovor na ovo pitanje, uopšte imao smisao?

KOVAČEVIĆ: Kao što sam pomenuo u knjizi, moj deda je malo u šali, malo u zbilji govorio da on ne veruje da je ljudima nakon života, tamo negde, loše - jer da je loše neko bi se vratio. Podaci o tome bave se nagađanjima i pretpostavkama. Oni kreću od naših želja, pa do priča koje možete pronaći u medicinskim udžbenicima. Slažem se da je dobro što ne znamo šta se zbiva s tom dušom koja je teška 21 gram, a ja čak ne znam ni kako je to izmereno. Svakako iz našeg iskustva duh čoveka koji je radio, koji je živeo i kojeg smo voleli - živi dok smo mi živi. Naravno, svako od nas ima svoje ubeđenje i ima pravo na svoje ubeđenje. Ja verujem u to da ovaj život nije sve što imamo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije