Književnost

Duško Babić za "Nezavisne": Nastojimo da pojačamo naše prisustvo u RS

Duško Babić za "Nezavisne": Nastojimo da pojačamo naše prisustvo u RS
Foto: N.N. | Duško Babić za "Nezavisne": Nastojimo da pojačamo naše prisustvo u RS

Duško Babić, pjesnik, kulturni poslenik sa dugogodišnjim stažom u prosvjeti, ali i naučni radnik na polju književnosti, u posljednje dvije godine nalazi se na čelu Srpske književne zadruge, najstarije izdavačke kuće kod Srba, koja od osnivanja 1892. u kontinuitetu radi do danas.

Rođen je 1959. godine u Glamoču, a osnovne i doktorske studije završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu na Grupi za jugoslovensku i opštu književnost. Objavio je više pjesničkih, eseističkih i književnoistorijskih knjiga.

Prošle godine u izdanju Srpske književne zadruge (SKZ) i "Catene mundi" objavljena je njegova knjiga "Njegošev nacionalizam". O novoj knjizi i svojim planovima na mjestu upravnika SKZ govorio je za "Nezavisne".

NN: Sljedeće godine Srpska književna zadruga slavi 130 godina postojanja?

BABIĆ: Obeležavanje ovog jubileja mora da bude primereno značaju i ulozi Srpske književne zadruge u kulturnoj istoriji našeg naroda. Zadrugu su krajem 19. veka (1892) osnovali najznačajniji ljudi srpske kulture tog vremena - pesnici, lingvisti, istoričari, profesori, lekari… Njen prvi predsednik bio je Stojan Novaković, a logo - tri prepletena Zadrugina slova - nacrtao je veliki pesnik čika Jova Zmaj. Zadruga je osnovana s ciljem da objavljuje i u narodu širi najznačajnije knjige iz srpske i svetske kulturne baštine, ali i da prepoznaje i okuplja autentične savremene stvaraoce. Svi zajedno - pisci, čitaoci, časnici, dobrotvori, prijatelji - zamišljeni su kao velika Zadruga, a to je, da podsetimo, u to vreme bilo uobičajeno ime za tradicionalnu srpsku porodicu.

NN: Šta spremate povodom jubileja?

BABIĆ: U središtu svih zadataka i aktivnosti SKZ-a jeste objavljivanje "Plavog kola", najstarije i najznačajnije edicije srpske književnosti, u kojoj je do sada objavljeno preko 760 naslova. Ova edicija sama po sebi predstavlja nacionalno dobro prvog reda, ona je istorija srpske književnosti i kulture u malom, za poslednjih 130 godina. Sve ovo imamo u vidu kad razmišljamo o nastupajućem jubileju. Pripremamo se za objavljivanje jubilarnog, 114. "Kola", u proširenom formatu od 10 knjiga; planiramo svečanu akademiju u Narodnom pozorištu, snimanje dokumentarnog filma o istoriji Zadruge, održavanje čitavog niza okruglih stolova, naučnih skupova, gostovanja na kojima ćemo predstaviti rad i kulturnu misiju Zadruge.

NN: Na čelo Srpske književne zadruge došli ste prije dvije godine. Koliko Vam je pandemija poremetila planove?

BABIĆ: Zahvaljujući nekim akcijama i novinama koje smo uveli, podršci naših dobrotvora i donatora, kao i merama države, izborili smo se sa teškoćama i, nadam se, vratili u normalne tokove poslovanja. Ni ti normalni tokovi nisu za nas lagodni jer su zadaci i obaveze koje Zadruzi nameće njena tradicija i ugled u nesrazmeri sa njenim finansijskim i kadrovskim potencijalima. Naš status je poslednjih godina popravljen, ali još  nema sistemskog rešenja kakvo zaslužuje institucija ovog renomea i nacionalnog značaja. Sa snagama i sredstvima koje imamo pokušavamo da "sačuvamo vatru na ognjištu" i da je predamo budućim pokolenjima.

NN: Koji su Vaši prioriteti na mjestu upravnika?

BABIĆ: Sa pozicije na kojoj se nalazim pokušavam da unapredimo komunikaciju sa čitaocima, da povećamo vidljivost naših knjiga u javnom prostoru, da širimo ideju Zadruge i privučemo nove članove, posebno među mladima. Sve ovo činimo imajući u vidu da Zadruga ne pripada samo državi Srbiji, nego svima koji govore srpskim jezikom i vide sebe u njenim izvornim idejama. Zato nastojimo da pojačamo naše prisustvo u Republici Srpskoj i, posebno u Banjaluci, važnom kulturnom središtu Srba, ne samo u naše vreme, da se povežemo sa školama, značajnim institucijama, kulturnim poslenicima, privrednicima, ljubiteljima knjige i da ih kao članove uključimo u Zadruginu porodicu. Koristim ovu priliku da sve zainteresovane pozovem da nam se jave telefonom ili imejlom, ili ako su u prilici da dođu u prostorije Zadruge, Kralja Milana 19, na kafu i razgovor. 

NN: Prošle godine objavili ste knjigu "Njegošev nacionalizam". Za početak priče o ovoj knjizi recite mi koliko je termin "nacionalizam" kroz vrijeme, od 19. do 21. vijeka, mijenjao značenje i šta bi ta riječ danas zapravo trebalo da označava? 

BABIĆ: Generalno, nacionalizam je danas na lošem glasu. Kad se u javnom prostoru čuje reč nacionalista, to podrazumeva nešto krajnje negativno: retrogradno, isključivo, agresivno, mrziteljsko, mitomansko, nasilničko, destruktivno… Ne sporeći da među onima koji se legitimišu kao nacionalisti ima i takvih ljudi, smatram da je značenje ovog pojma brutalno iskrivljeno i redukovano, sasvim odvojeno od njegovog izvornog, osnovnog značenja, a to je, prema Rečniku Matice srpske "svest o pripadnosti jednoj naciji", odnosno "nacionalni duh, rodoljublje, patriotizam". U najširem, izvornom značenju nacionalizam je, dakle, određen "kao ljubav za svoje", a ne "kao mržnja za drugo". Ovo prvo određenje danas se sasvim utopilo u drugo - nacionalizam je poistovećen sa šovinizmom. Nije sporno da su ideološki i politički pokreti i istorijski procesi utemeljeni u nacionalnoj ideji imali i svoje neslavne, pogubne učinke u 19. i 20. veku: kolonijalna osvajanja i ugnjetavanja malih naroda od strane moćnih nacija zapadnog sveta, sve pod geslom njihovog prosvećivanja i civilizovanja (tim razlozima pravdana je okupacija Bosne od strane Austrije), fašizam i rasizam, logori, gasne komore, masovna istrebljenja i progoni… Sve to ne može biti razlog da zanemarimo i zaboravimo sve ono veliko i pozitivno što je proisteklo iz narodnosne ideje - slobodarski duh koji je stvorio moderna demokratska društva i njihove institucije, velike ideje i zanose u istoriji, umetnosti, kulturi… Nacionalno zajedništvo je, kako reče Entoni Smit, najsnažniji i najvitalniji vid kolektivnog identifikovanja čoveka, spram kojeg se svi drugi kolektivni identiteti (polni, generacijski, klasni, ideološki, politički…) pokazuju kao "bezbojni i nerazgovetni". Kultura svakog pojedinačnog naroda i čovečanstva u celini obljutavila bi bez (zdravog) nacionalizma i nacionalne ideje. 

NN: Na nekoliko mjesta u knjizi ukazali ste na sakralnu dimenziju i moralni imperativ kao na osnov Njegoševog nacionalizma. Najkraće rečeno, šta je Njegošev nacionalizam?

BABIĆ: Njegošev nacionalizam je deo njegove religije, kako je davno primetio Sveti vladika Nikolaj Žički. Rodoljublje, ljubav prema rodu (a to je za Njegoša nacionalizam) predstavlja nešto više od zajedništva krvi i jezika, kako se mislilo u njegovom vremenu. Nacija za njega ima metafizičko utemeljenje, u njenoj osnovi je neuništiva duhovna supstanca - "luča", "iskra", ideja u platonovskom značenju. Osećanje pripadanja narodu, narodnost, otvara čoveku put da odbrani ono besmrtno i božansko u sebi, "da zasluži ime česno", da se suprotstavi smrti i ništavilu. Zato Njegoš u čuvenoj pesmi "Pozdrav rodu" kaže da je rodoljublje "elektrika, duša duše, prekaljena iskra božestvena". Iz toga proizlazi osnovni smisao rodoljublja: moralni imperativ, odbrana ljudskosti, dostojanstva, slobode, "česti i imena". Bez moralnog imperativa i poziva na ljudskost narod je gomila, a ne duhovna zajednica. To je okvir u koji Njegoš smešta sve druge ideje o narodu i rodoljublju.

NN: Prije nekoliko godina bili smo svjedoci razjedinjavanja srpske i crnogorske države, a u neku ruku i naroda. Kako je Njegoš uspio za neke ljude da bude ujedinitelj, a za neke razjedinitelj naroda? 

BABIĆ: Iz napred rečenog vidi se da Njegoševa narodnosna ideja teži duhovnom vezivanju i sabiranju oko visokih nacionalnih (a to kod njega uvek znači - ljudskih) vrednosti. Odvajanje iz tog osveštanog, religiozno utemeljenog zajedništva jeste greh i metafizički prestup, "popiranje" (ugrožavanje) božanskog poretka. Tako je on doživljavao odstupništvo i otpadništvo: ono je ogrešenje o "narodnu svetinju", o zavet i zakon otaca. Iz tog zanosa i te vere nastao je "Gorski vijenac", središte svekolike srpske poezije. Kad ovo znamo nije teško razumeti zašto je bio (a biće i nadalje) smetnja ideolozima crnogorstva kao etničke posebnosti... Kao što je jasno zašto je snažan oslonac u odbrani srpske tradicije, istorije, duhovnosti Crne Gore. 

NN: Do sada ste objavili pet zbirki pjesama. Kao pjesnika i kao naučnog radnika ne mogu da Vas ne pitam kakvi su tokovi savremenog srpskog pjesništva? Kako će u budućnosti pamtiti prve decenije 21. vijeka kada se bude govorilo o srpskoj poeziji? 

BABIĆ: Teško je dati kratak i tačan odgovor na Vaše pitanje. Savremeno srpsko pesništvo je raznoliko, difuzno i teško ga je obuhvatiti jednim pogledom. Pa, ipak, prihvatajući rizik pojednostavljivanja i generalizovanja, usuđujem se da kažem da je savremena srpska poezija bolja od savremene srpske proze. A sasvim sigurno je autentičnija, bliža našem mentalitetu, tradiciji, nacionalnim vrednostima uopšte. U prozi, pogotovo romanu kao najpopularnijem žanru, mnogo je upliva ideološkog ključa, gde se podstiče politička korektnost i multikulturalizam, a ne stvaralački, estetski kultivisan, obuhvat stvarnosti. Nemam, naravno, ništa protiv multikulturalizma i vrednosti građanskog društva, ali to samo po sebi ne može biti mera umetničke vrednosti književnog dela. 

NN: Poezija je danas na marginama društva. Šta je uslovilo takvu poziciju: sama poezija ili neki drugi faktori? S obzirom na značaj poezije kroz srpsku istoriju ne možemo reći da je margina njeno prirodno stanište.

BABIĆ: Slažem se sa Vašim konstatacijama ugrađenim u ovo pitanje, mada vidim da je to slaganje u maloj koliziji sa mojim prethodnim odgovorom. Ali i dalje mislim da je tačno i jedno i drugo: naša poezija (u svojim najvišim dometima, razume se) danas po kvalitetu prednjači nad našom prozom i položaj poezije i kod nas i u svetu je marginalan. Zašto je položaj poezije takav? Moglo bi se na ovo pitanje odgovarati na razne načine. Recimo ovako: poezija nije kompatibilna sa duhom vremena - ona traži duhovni napor, izlazak iz komfora potrošačkog, rijaliti carstva, suočenje sa svetom i sa sobom, izvan privida i obmana svakodnevnog postojanja. A savremeni čovek se u takvom svetu oseća dobro, na razne načine je blazirana njegova potreba za lepotom, istinom, Bogom. Nije, naravno, bez krivice za svoj bedni položaj ni sama poezija, koja svesna svoje nemoći skreće ka prozi, odriče se ritma i melodije, bez čega nikad nije mogla, ili se zatvara u hermetizam bez pokrića, skrivajući na taj način svoju iscrpljenost i ispražnjenost. Uveren sam, ipak, da će poezija opstati, kao potreba duha, kao čuvar dostojanstva čoveka i života. Hoću da kažem: to nije pitanje kredibilnosti književnog žanra, nego pitanje "definicije čoveka".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije