Edina Heldić Smailagić banjalučka je književnica i magistar psiholoških nauka, koja je ovih dana objavila svoju novu knjigu poezije "U ime Boga je moja majka". Prije ove, objavila je i knjige poezije "Tajna klopka" i "Čarobna igra ljubavi".
Takođe, autorka je prozne knjige "Benjaminovo pismo", te naučne knjige "Eksternalizirani problemi kod adolescenata", a kojim temama se bavila u novoj zbirci pjesama, kakva su njena razmišljanja o književnosti, te kakve su poveznice između književnosti i psihologije, pričala je u razgovoru za "Nezavisne".
NN: U novoj knjizi veličate majku kao važnu figuru u životu djeteta. Koliko autobiografskog ima u ovom djelu, te da li poezija za Vas ima terapeutske moći?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: U svakoj mojoj knjizi živi moje višelično biće i nastoji da nešto kaže ljudima. Riječi su načini kojima one nastoje da prevaziđu bolne uspomene i teška iskustva, pa samim tim se osjećaju ugodno i lijepo u ruhu poezije. Osjećaju se sigurno. Naravno da su stihovi duboko vezani sa mojom emotivnom i dubokom prirodom i da su mi stihovi saveznici u ispoljavanju osjećanja prema onima kojima i ne mogu da izrazim osjećanja, iz milion razloga. Zahvalna sam i na tome. To ime je za mene terapijski efekat. Zamaskirana i sakrivena osjećanja vuku posljedice s kojima se ljudi teško suočavaju i bore. Meni je poezija dala slobodu i širinu. Iscijelila je moje slomljeno srce. Kada ovo kažem, prvenstveno mislim na zbirku poezije "Čarobna igra ljubavi", koju sam pisala u svojim najgorim momentima bolovanja i apatije, duboko vjerujući u ono o čemu je govorio japanski naučnik Emoto: o uticaju riječi na vodu i uticaju riječi na ljude. Ta zbirka je oličenje radosti, čežnje, uzbuđenja, zaljubljenosti... Ona je mozaik najljepših mogućih stanja i osjećanja. Ona je moja heroina.
NN: Magistar ste iz oblasti psiholoških nauka. Koliko su povezane psihologija i poezija?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: Poeziju i psihologiju bih povezala sa art terapijom koju često koristim u radu sa ljudima. Pjesma je umjetnička forma koja se dobro pokazala u radu sa osobama depresivne i anksiozne simpatologije. Kroz svoj psihološki program "Encanto" budim u ljudima kreativne impulse i nastojim da ih navedem na drukčiji put kada je u pitanju kognitivna obrada izazova. Taj izazovni put promjena i suočenja je umjetnička tvorevina. S obzirom na to da sam magistrirala iz oblasti dječje kliničke psihologije, a i upisala doktorske studije iz ove oblasti, moram da istaknem da na ljude u poteškoćama i izazovima jako podsticajno utiče uvođenje "rime" u rad ili nekog drugog oblika umjetničkog "zahvata". To im pozitivno utiče na motivaciju i želju za promjenama. U savezu (u radu sa psihologom) se smiješe čitajući svoje pjesme i priče. Kao pravi pjesnici stoje na trgu života i čitaju publici ono najintimnije. To im njeguje tijelo i duh. Savremena psihologija sve više preferira uvođenje umjetnosti u rad s ljudima.
NN: Na početku knjige citirali ste Betovena "Ja ne znam ni jedan drugi znak superiornosti osim dobrote". Da li se poezija, po Vašem mišljenju, uklapa u ovakvu vrstu superiornosti?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: Nikad ne bih povezala riječ superiornost sa poezijom. Taj citat sam stavila samo iz jednog razloga: kao znak otpora prema našem tugaljivom društvu. U našem društvu preovladavaju čudne i sablasne poruke. Jedna od njih je ona koja govori o tome da dobar čovjek uvijek propadne u životu, ili umre prije vremena, ili ga unište ljudi oko njega zbog te iste nasušne dobrote. Ja ne mislim tako. Ipak, u našem društvu je teško nekad biti dobar, biti etičan i moralan. Nažalost, moram da kažem da svako ko se svojski trudi da bude dobar, pravičan, pošten, plemenit, a da ostane ipak malo i "svoj" u ovom ludom vremenu, za mene je superioran. Za to, nažalost, kod nas treba hrabrost i snaga. Ja se trudim to biti. Biti dobra osoba.
NN: Ovo je Vaša treća zbirka poezije, a prethodna knjiga "Benjaminovo pismo" bila je prozna. Koje su razlike u pisanju poezije i proze za Vas?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: Ova zbirka je produžetak moje proze, odnosno knjige "Benjaminovo pismo". Ako već moram da upoređujem, reći ću samo da mi je proza kao forma jasnija, kompletnija i sveobuhvatnija. Koliko god se trudila oko pjesme, nikad ne budem zadovoljna. S druge strane, pisanje pjesama je više povezano sa maštom i uz poeziju se osjećam kao da letim... Stoga je uvijek biram ispred proze i to ne kao moćnije sredstvo pri izražavanju nego kao moje prirodno sredstvo u poimanju ovog svijeta...
NN: Kakvo je Vaše mišljenje o lokalnoj književnoj sceni?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: Ne pratim, bar ne duboko, lokalnu scenu. Aktivni sam član Udruženja književnika Republike Srpske od prošle godine, ali to me ne drži čvrsto za njih. Zašto? Pa i ne znam baš naći odgovor na to pitanje koje postavljam sama sebi. Znam samo da mi se sviđa aktivnost Udruženja kada obilaze osnovne škole i dopuštaju učenicima da ih bolje upoznaju. S obzirom na to da u ovoj zbirci imam nekoliko dječjih pjesama, nadam se da ću im se pridružiti u tom divnom projektu, a ako i ne, sama ću poći tim putem.
NN: Koja je moć književnosti u današnjem vremenu i kako vidite budućnost knjige u digitalnom dobu?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: Ne sviđa mi se budućnost koju vidim za gospođu knjigu. Ona je za mene gospođa jedino kad nam se nalazi u rukama. Osjećam tugu kada vidim da neko čita knjigu na digitalnim uređajima. Moć koju ima književnost je neupitna i snažna, odolijeva zalima savremenog načina života... Književnost nosi i breme. Nosi spoznaje koje su jako teške, ali i pored toga ne odstupam od nje. Vjerna sam joj od prve pjesme koju sam napisala kao djevojčica u želji da zaštitim sebe od mraka realnosti. Čak i da izgubi moć provlačeći se kroz moderne tunele digitalnog svijeta ostalog ludila, ostat ću uz nju...
NN: Kakvi su Vam dalji planovi kad je u pitanju književnost?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: U narednom periodu planiram završiti knjigu bajki za djecu i odrasle, koja će imati sponu sa art terapijom i radom sa ljudima. Takođe intenzivno pišem psihološku knjigu o manipulatorima i oblicima manipulacije, kao i načinima borbe protiv istih. Planiram se posvetiti povezivanju psihologije i moje ljubavi prema književnosti u okviru mog psihološkog programa. To smatram svojim iskorakom i višim zahtjevom.