BANJALUKA - Iako su nas u školi učili da su ekavica i ijekavica dva ravnopravna narječja u srpskom jeziku, praksa nije pokazivala, niti pokazuje uvijek tako. Primjer s kojim se svakodnevno susrećemo jeste govor studenata iz Bosne i Hercegovine koji studiraju na univerzitetima u Srbiji, prvenstveno na Beogradskom univerzitetu.
Na osnovu iskustva možemo reći da je devedeset odsto takvih prekodrinskih đaka, narodski rečeno, prešlo sa ijekavice na ekavicu. Razlozi mogu biti i praktične i dodvoravačke prirode, jer pored toga što vas u beogradskim pekarama i kafanama neće gledati čudno, ako pričate ekavicu nećete ni lupati glavu prilikom zamjena jata, gdje ide "ije", gdje "je". Međutim, interesantna je pojava da ti studenti ekavicom govore i decenijama po povratku sa studija. Sa druge strane, ne znamo niti jednog studenta iz Srbije koji studira u Republici Srpskoj (najviše ih ima na Akademiji umjetnosti u Banjaluci) da je propričao ijekavicom. Usvojena zakonska norma u Srbiji jeste takva da je ekavsko narječje obavezno za nastavni kadar, pa samim tim i za one koje taj kadar obučava. Norma se ne odnosi samo na škole i univerzitete, već i na medije. Uzmimo primjer pisanja štampe u Srbiji. Kada u tamošnjim novinama pročitamo intervju sa nekim ovdašnjim piscem, njegov govor se prevodi sa ijekavice na ekavicu. Pisac koji koristi ijekavsko narječje srpskog jezika tako biva tretiran kao Englez, čiji se intervju naravno prevodi sa engleskog na srpski jezik. U ovdašnjoj štampi ne da se ekavica sagovornika ne prevodi, nego neki listovi u kompletu izlaze pisani na tom narječju. Što se tiče pisaca, pogotovo pjesnika iz RS, ova praksa je gotovo ustaljenija nego kod studenata. Ekavskim narječjem pisao je Đuro Damjanović, koji je doduše bio beogradski student, ali piše i Boro Kapetanović koji, koliko znamo, adresu stanovanja nikada nije imao van granica BiH. U isti koš spadaju i Goran Vračar iz Sarajeva, sa današnjom adresom u istočnom dijelu ovoga grada, Dejan Gutalj, te mnogi drugi. Njihove mlađe kolege Radomir D. Mitrić iz Jajca (dugo godina živio u Banjaluci, danas nastanjen u Kragujevcu) i Nikola Paripović iz Glamoča sa adresom stanovanja u Banjaluci, takođe pišu ekavicom. Nabrojani pjesnici nužno ne pričaju ekavskom varijantom, ali istu obavezno koriste prilikom pisanja. Zašto je to tako, pitali smo posljednjeg navedenog pjesnika.
"Ekavskim izgovorom srpskog književnog jezika napisao sam dvije zbirke poezije iz metričkih razloga, budući da ekavski refleks jata omogućuje da stih bude sažetiji. To nije neko moje otkriće, jer je npr. i Tin Ujević napisao neke knjige ekavski. Istovremeno, prozu pišem isključivo ijekavskim izgovorom i tako koristim svu širinu koju nam je srpski jezik dao", kazao je za "Nezavisne" Nikola Paripović, podsjećajući da je bilo i takvih slučajeva da je Đuro Daničić, rođeni Novosađanin, prevod Starog zavjeta napisao ijekavskim izgovorom. Ijekavica nesumnjivo u istoriji književnosti ima značajanije mjesto nego u savremenoj srpskoj književnosti. Neke od najljepših srpskih narodnih pjesama nastale su na teritoriji ijekavskog govornog područja, pa ih je Vuk Stefanović Karadžić takvima i zapisao. Noviji primjeri jesu djela Petra Kočića i Branka Ćopića, na čiji govor Beograd nije imao naročitog uticaja. No, da ne zadiremo dublje u istoriju, sjetimo se nesrećnog, posljednjeg rata u BiH, kada je sa raspadom Jugoslavije došlo i do razdora jezika koji se do tada nazivao srpskohrvatskim. Ne ulazeći u politiku i druge jezike, srpski jezik, koji ima puno dužu istoriju od srpskohrvatskog, tada je, čak i po uglednim srpskim lingvistima, kao što je Pavle Ivić, trebalo da se svede samo na ekavicu. Akademik Radmilo Marojević takvu pojavu, koja je naravno doživjela krah, nazvao je projekat o protjerivanju ijekavice iz srpskog književnog jezika. Dakle, u godinama kada je politika zanemarila lingvistiku (koliko je danas drugačije?) u Banjaluci, na državnoj televiziji gledali smo "vesti", a ne "vijesti", a u školi čitali "pripovetke", a ne "pripovijetke".
"Moram naglasiti da sam protiv bilo kakve nasilne unifikacije srpskog jezika, poput te koju je predlagao Pavle Ivić, koji je htio da svim Srbima nametne isključivo ekavski izgovor kao književni", kaže Nikola Paripović danas, a kako je to izgledalo devedesetih godina prošlog vijeka kada su u politici Biljana Plavšić ili u nauci Milorad Ekmečić bili za ekavizaciju prekodrinskih Srba, najbolje nam govori pisac Ranko Risojević. On se dosta oglašavao po ovom pitanju, te nas je podsjetio i na njegov tekst "Ekavicom protiv razuma", koji je objavio u septembru 1996. godine.
"'Slučaj ekavica' jeste trijumf voluntarizma, ne samo u politici, nego i u našoj nauci. Sa dolaskom na vlast nove stranke, odnosno partije, ljudi koji do tada nisu bili naročito zapaženi u oblastima, inače njima stranim, ili u disciplinama koje su prevazilazile njihove intelektualne sposobnosti, nastoje da se iskažu i potvrde, ne pitajući ni koliko to košta, ni da li je njima baš sve dozvoljeno. Tako smo još jednom na djelu vidjeli one koji misle da je dovoljno htjeti da bi se postigao uspjeh, da je poželjno u politici sanjati. Da je sve ovo ne samo protiv Vuka Karadžića ili srpskog jezika, nego i protiv zdravog razuma, oni ili ne mogu, ili ne žele da vide", pisao je Ranko Risojević tada, a sa njegovim odobrenjem prenijeli smo ovaj stav iza kojeg stoji i danas. Danas i ovdje, za razliku od tog vremena kada je bila zakonom propisana, ekavica u RS je ipak stvar izbora. Da li često biramo ekavicu jer smo za pravila ijekavice bili uskraćeni u nekoliko godina školovanja, pitanje je samo za nekoliko generacija. Ono ne bi moralo biti zabrinjavajuće da ne znamo da je ta generacija iznjedrila profesore i nastavnike koji o ravnopravnosti dva narječja u našem jeziku uče današnju djecu.