Književnost

Goran Vračar za "Nezavisne": Sujeta je kočnica da književnost zaživi kako treba

Goran Vračar za "Nezavisne": Sujeta je kočnica da književnost zaživi kako treba
Foto: N.N. | Goran Vračar za "Nezavisne": Sujeta je kočnica da književnost zaživi kako treba

Goran Vračar, književnik iz Istočnog Sarajeva, ovih dana boravio je u Oštroj Luci, gdje mu je uručena nagrada "Šušnjar".

Nagrađena je Vračareva knjiga poezije "Kad đavo krvi zaželi", a odluka žirija bila je jednoglasna, uz obrazloženje da je književnik opjevao rat na iskren način jer ga je doživio tamo gdje se najbolje vidi njegova krvava suština - na prvoj liniji.

Inače, književni susreti "Šušnjar" održavaju se u znak sjećanja na više od 5.500 ubijenih Srba, Jevreja i Roma na Ilindan 1941. godine u selu Kruhari i okolnim mjestima u opštini Sanski Most. 

Više o samoj nagradi, nagrađenoj knjizi, o pjesništvu, ali i o prozi u kojoj se oprobao u posljednje vrijeme te o književnom životu u Republici Srpskoj ovim dobrim povodom Vračar je govorio za "Nezavisne"...

NN: Šta za Vas predstavlja nagrada "Šušnjar" s obzirom na to da je njena pozadinska priča slična onoj iz Vaše pjesme "Bogu odani", iz koje je i izvučen naslov nagrađene knjige "Kad đavo krvi zaželi"? 

VRAČAR: Biti jedan od nagrađenih ovakvom nagradom, kada se uzme u obzir koja su pjesnička imena do sada bila laureati, znači biti jedan od odabranih i zauvijek zapisanih na pjesničkom nebu i Republike Srpske i Srba uopšte. Nakon decenijskog rada i pisanja ovo priznanje je došlo kao pečat svemu što sam do sada uradio, a pošto se radi o mjestu ogromnog stradanja srpskog naroda, moja poezija, onaj njen rodoljubivi dio, dobila je posebnu dimenziju. Biti Srbin i biti Bogu odan dovoljno su jake poruke i zvijezde vodilje ako se desi da opet nekada đavo krvi zaželi.

NN: Knjiga "Kad đavo krvi zaželi" je prva koju ste objavili u Srbiji. Da li ste dobili povratne reakcije odatle? 

VRAČAR: Ne znam šta se s njom dešava, ali nisam se ni raspitivao jer sam se bazirao na svoj novi roman koji je objavljen prije oko mjesec dana. Vjerovatno ću do pravih informacija doći u toku beogradskog sajma, kada budem promovisao obje knjige. Nadam se da će reakcije biti pozitivne, pogotovo sada pošto je knjiga dobila zaista veliku nagradu.

NN: U odluci žirija piše da je Vaša programska pjesma "Ispovest ludaka" ujedno postala i programska pjesma cijelog jednog pjesničkog naraštaja, koji je i sudbinski i stvaralački vezan za (ratno) Sarajevo. Poznato je da umjetnost više postavlja pitanja nego što daje odgovore. Ipak Vas moram pitati da li ste kroz poeziju došli do odgovora zašto smo, kako kažu stihovi "Ispovesti ludaka", "na kraju upucali sebe"? 

VRAČAR: Odgovori su svugdje oko nas, treba ih samo pročitati. Demobilisani borci bez posla, ranjenici i invalidi sa mizernim nadoknadama, djeca palih boraca rasuta po svijetu, radnici koji više kuluče nego što rade, sjaj preskupih automobila naspram bijede golfa dvojke... Sve je to vidljivo na svakom koraku, samo što narod ćuti, a ćuti jer je upropašten, uplašen, smoren i prepušten sam sebi u ovom moru beznađa u kojem ćemo definitivno i neopozivo svi potonuti.

NN: Prije tri godine Sejo Sekson i "Zabranjeno pušenje" otpjevali su Vašu danas već čuvenu pjesmu "Svetla Sarajeva" (u verziji "Zabranjenog pušenja" "Svjetla Sarajeva"), za koju mnogi nisu vjerovali da je autorski rad bivšeg srpskog vojnika. Kako je došlo do ove saradnje? 

VRAČAR: Sejo Sekson, odnosno Davor Sučić, pročitao je pjesmu na portalu "Poezija noći", dopala mu se i onda je krenuo u potragu za mnom i vrlo brzo smo stupili u kontakt. Danas nije teško doći ni do koga ukoliko se koristite sredstvima moderne komunikacije. Zatražio je od mene dozvolu da proba uraditi muziku na pjesmu i, eto, pjesma je tu. Nevjerica je došla kasnije, kada je on javno rekao da pjesma nije njegova, nego jednog srpskog borca koji je grad gledao preko nišana. Ipak, pjesma je slušana i mnoge radio-stanice u Federaciji je često puštaju, srpske naravno ne, ali tako je - kako je. Idemo dalje.

NN: Slično pitanje sam postavio Bori Kapetanoviću, koji je vješto izbjegao odgovor: Zašto poeziju pišete na ekavici? 

VRAČAR: Moj pokvareni i podli plan je od početka bio da se sa svojom poezijom prebacim preko Drine, a tamo nisu baš skloni ijekavici. Drugi razlog je ušteda na slogovima jer izbjegavajući "ije" dobija se dodatni prostor da se kaže više i bolje jer "bijelo mlijeko" ima šest, a "belo mleko" četiri sloga pa mogu da dodam da, na primjer, "belo mleko kipi". Banalan primjer, ali mislim da je barem jasan.

NN: Predsjednik ste Podružnice Istočno Sarajevo Udruženja književnika Republike Srpske, koje posljednjih godina bilježi značajan napredak. Ipak, čini se da saradnja književnika iz istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske još nije onakva kakva bi trebalo da bude? 

VRAČAR: Okupljanje književnika i njihova ravnopravna zastupljenost u svim manifestacijama neophodna je i nju uporno i pionirski radi predsjednik Predrag Bjelošević, ali ostali to slabo prate. Zatvoreni u lokalne torove izbjegavamo opasnost da se na našem prostoru pojave novi i bolji, a to samo znači da sumnjamo u same sebe. Novi, mlađi i bolji će se nužno pojaviti jer, ako se to ne desi, onda je sve ovo uzaludno. Mislim da su samo strah i sujeta kočnice da književnost zaživi kako treba i prodiše punim plućima na cijeloj teritoriji Republike Srpske.

NN: Posljednjih godina pjesnik Goran Vračar postao je i romanopisac. Objavili ste romane "Sedmi dan" i "Metastaza". Koje su Vaše prozne preokupacije i koliko se razlikuju od onih poetskih? 

VRAČAR: Poezija je krik koji pjesnici ispuštaju, naravno artikulisan i upakovan u formu i ritam, ali tako da je jasan i kratak. Poezija ne dopušta prepričavanje niti razbacivanje riječima jer kvantitet, odnosno količina rečenog, zasigurno guši i uništava kvalitet. Proza, naprotiv, zahtijeva detaljniji i temeljitiji pristup problemu i dopušta da se sve sagleda i saopšti iz više uglova. Pjesnik mora misao početi i završiti na jednoj stranici, dok prozni pisac nema takva ograničenja. Moj interes u prozi je mali čovjek sa svim svojim vrlinama i manama, utopljen u svakodnevne probleme. Polazište i osnovica oba romana su brak i porodica, a oba ta polazišta daju dovoljno tema za milione romana. 

NN: Za kraj jedno kliše pitanje: Koji su Vaši planovi za budućnost na polju umjetnosti i da li su oni više vezani za poeziju, prozu ili možda pozorište, s obzirom na to da ste dramatizovali sopstveni roman "Sedmi dan" i da predstava u produkciji Kulturnog centra Istočno Novo Sarajevo i Udruženja "Putujući glumac" zasad ima jako dobru prođu kod publike? 

VRAČAR: Pošto sam se okušao u prozi i u pisanju pozorišnog komada, odlučio sam da svoje literarne sposobnosti isprobam na pisanju monodrame, a kasnije i filma. Samo da ne bude "mnogo hteo, mnogo započeo".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije