Igor Štiks, autor romana "Dvorac u Romanji" i "Elijahova stolica" za sebe kaže da je Sarajlija iako u ovom gradu ne živi već skoro dvije decenije.
"Moja adresa se u proteklih 20 godina često mijenjala, ali u svakom slučaju adresa u Sarajevu je stalna i njoj se stalno vraćam", naglašava Štiks u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Sarajevu se vraćate i kroz ono što radite, a to je pisanje. Vaš prvi roman "Dvorac u Romanji" napisali ste u 23. godini. Zabilježio je veliki uspjeh kod čitatelja, ali i kod kritike. Da li biste danas u njemu nešto mijenjali?
ŠTIKS: Zanimljiv je odnos koji pisac ima prema nečemu što je napisao prije jedne decenije. Ali, i kad sam ga čitao nakon nekoliko godina, i dalje mi je taj roman bio drag. Sasvim sigurno da bih tom materijalu danas drugačije pristupio. Ali isto tako mislim da je pogled koji sam imao u to vrijeme, kada sam pisao taj roman, bio dragocjen. To je roman koji mi je, na neki način, otvorio vrata književne scene, a s druge strane mi je olakšao buduće pisanje. Napisao sam roman, objavio ga i to mi je dalo neki određeni kredit kod čitatelja, dok nakon šest godina nisam napisao "Elijahovu stolicu". Prošlo je dosta vremena kako sam objavio i ovaj roman, pa je očito vrijeme da objavim neki novi.
NN: Rekli ste da danas drugačije gledate na roman "Dvorac u Romanji". Pominjete i "Elijahovu stolicu" koju ste napisali prije nekoliko godina. Kako danas gledate na taj roman koji je mnogo kompleksniji?
ŠTIKS: Danas, kada vidim da taj roman ima jedan svoj život sa čitateljima, predstavom, ideji o filmu, mislim da ga treba ostaviti da živi takvog kakav jeste. Naravno da me kao pisca oduševljavaju nova čitanja koja roman konstantno ima. Pozorišna predstava, koju je napravilo Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda, jeste novo, zanimljivo, originalno čitanje ovog teksta. To što su glumci uspjeli naći u njemu vratilo me temama kojima sam se tada, u tom vremenu, opsesivno bavio. Glumci su uspjeli stvoriti nešto novo, neki novi tekst temeljen na mom tekstu, ali opet nešto drugačije, zanimljivo i njihovo u svakom slučaju.
NN: Interesantan je splet okolnosti ili je i to isto tako ciljano: rođeni Sarajlija napisao roman, dramatizaciju teksta "Elijahova stolica" uradio još jedan rođeni Sarajlija Darko Lukić, a čini se sve to na inicijativu još jednog rođenog Sarajlije, umjetničkog direktora Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda Gorčina Stojanovića.
ŠTIKS: To je fantastično kako se sve to spojilo. S nama u predstavi je i Maja Izetbegović, koja jedina od nas živi u Sarajevu. Rat nas je raspršio. Možemo reći u polušali da je možda jedina dobra stvar iz toga to što smo se rasporedili na strateškim pozicijama. Rat ipak nije prekinuo vezu među nama i vezu između nas i Sarajeva. I upravo u tim vezama, gdje je Sarajevo neka neuralgična točka, nastala je i ova predstava. Time smo dokazali da nije nužno da se svaki dan viđamo na cesti da bismo napravili nešto zajedničko.
NN: Roman "Elijahova stolica" u samom naslovu asocira nas na nešto što će biti ključno u romanu, a to je ta stolica za obrezivanje u koju će u romanu, možda u ključnom trenutku, sjesti glavni junak.
ŠTIKS: Svi oni koji vide predstavu i koji će čitati roman ili su ga čitali znaju da je to centralno mjesto romana, mjesto gdje se različite interpretacije ukrštaju, jedna scena koja vam dozvoljava različita čitanja. Također je zanimljivo da to vraća na Sarajevo, vraća na staru sarajevsku sefardsku sinagogu, koja je danas Muzej Jevreja, gdje doista postoji ta stolica za obrezivanje ili Elijahova stolica. Sjećam se da me motiviralo kada sam ušao u Muzej Jevreja, kada još nije oblikovan kao muzej i kada su se u njemu nalazili eksponati iz Muzeja grada Sarajeva i negdje u uglu naletio na tu stolicu. Od tog trenutka, pa do mjesta koje ima u mom romanu proći će nekoliko godina. Piščev je zadatak da od nečeg što može biti zanimljivo i neobično napravi nešto u čemu će se čitatelj prepoznavati. Ne sjeda samo moj glavni junak u tu stolicu; i mi svi sjedamo na tu stolicu kao na neku vrstu mjesta gdje se utvrđuje naš identitet, konstantno i iznova, ma šta to bilo.
NN: Kada ste pomenuli identitet, roman "Elijahova stolica" jeste neka vrsta potrage za identitetom i preispitivanje toga šta je zapravo identitet.
ŠTIKS: Upravo to. To i jeste dovođenje u pitanje same riječi identitet i šta mi doista mislimo kad kažemo identitet. Očito danas, a posebno u BiH, mi smo opterećeni jednim kolektivističkim čitanjem identiteta. On obično ide kroz te etno-nacionalne, religijske ili neke slične kolektivne pripadnosti. Niko vas doista ne pita tko ste to doista vi kao neponovljiva individua i čega ste to vi sve presjek. To reduciranje ljudi, zapravo reduciranje građana samo na pripadnike njihovih grupa, pokazalo se kao ogromno osiromašenje. Pokazalo se kao tragedija na širem planu, a izrazito osiromašenje na individualnom planu.
NN: S obzirom da je glavni junak u Vašem romanu pisac, da li ima i koliko ima biografskog u "Elijahovoj stolici"?
ŠTIKS: To je interesantno. Naravno, "Elijahova stolica" nije autobiografski roman, ali oni koji me znaju prepoznavat će motive iz mog života u samom romanu, sakrivene u pričama, u likovima, u nekim opisima. Kada bi se sve to spojilo, onda bi se dobila jedna priča o meni. Kao pisac napravio sam sve da zamaskiram te autobiografske motive, ali bez nekog osobnog iskustva i onoga što vas čini time što jeste, ne bi ni bilo tog romana, niti ovih likova. Mnogi će pomisliti da sam ja zapravo taj Ivor u romanu. Donekle i jesam, ali sam se prikrao i drugim likovima, uključujući i Rihtera.
NN: Koliko ste zadovoljni kako je rediteljski uspio da Vas iščita Boris Lijašević?
ŠTIKS: Njegovo čitanje me uistinu fasciniralo. Darko Lukić je uspio roman od 300 strana napraviti dramskim tekstom, što nije bilo jednostavno. I kada smo vidjeli njegovu dramatizaciju, vidjeli smo da će doista ispasti komad od toga, a ne iscenirane scene iz romana. Lijaševićevo čitanje romana i Lukićeva dramatizacija doista su se pokazali kao izrazito bogati, originalni. Učinilo je da se čak i ja kao pisac osjetim kao gledatelj koji prvi put gleda te scene. To je jedna izrazito emotivno nabijena predstava koja sadrži jednu intelektualnu razinu na kojoj se o ozbiljnim stvarima razgovara vrlo ozbiljno, kroz scenu, kroz pokret, kroz odnos među likovima. Mislim da je to predstava čije scene će vas dugo pratiti.
NN: Pomenuli ste da se razmišlja i o ekranizaciji "Elijahove stolice".
ŠTIKS: Vodimo razgovore o tome u Sarajevu. Ozbiljno se govori o tome da bi taj roman, za koji mnogi kažu da je filmičan, trebalo pretvoriti u film. Naravno, tek smo u pripremnoj fazi, pa ne smijemo nešto više o tome otkrivati, ali možemo reći da ćemo za nekoliko godina gledati film o tome. Za pisca to je još jedan novi eksperiment. Čini mi se da je roman dobro putovao u pozorišni medij, a sad ćemo vidjeti da li će se dobro snaći i u filmskom mediju.