Književnost

Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Blago onima kojima je to glavna muka

Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Blago onima kojima je to glavna muka
Foto: N.N. | Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Blago onima kojima je to glavna muka

Nema dana da se ljudi ne raspravljaju ko je šta operisao i da li ta lepota pošto nije autentična ima vrednost kao ona od "majke prirode". U svakom slučaju, sve je više onih koji svoj uspeh i lepotu duguju "tati" plastičaru i u nizu raznih lažnih opredeljenja oko kojih se ljudi svađaju jeste i pitanje da li je neko imao ili nije plastičnu operaciju.

Tako neretko kamenovanju sklone virtuelne mase linčuju nekoga jer je plastičan, jer ima veštačko ovo ili ono, ušpricano ovo ili ono, a onda neretko istim manirom izvređaće i sve one žene koje nisu koristile blagodeti estetske hirurgije da bi valjda bile prihvatljivije opštim standardima. A ako se opet otkrije da imamo autentičnu lepoticu koja ništa nije operisala, e njoj će već zameriti da je glupa  prirodno!

Ova statistika vređanja žena za sve i svašta  od izgleda do godina, bračnog stanja, porekla itd.  poučava nas jedino da, ma šta radili, to bi trebalo da radimo zbog sebe, a ne zbog drugih.

Jer ako nismo sebi po volji, nećemo biti ni drugima, večno osluškujući eho drugih glasova, koje de fakto ni ne interesujemo sem kao prolazni trač i pražnjenje kroz ogovaranje. A kad nekog ogovaramo, mi de fakto objašnjavamo koliko smo bolji od te osobe.

Otupeli od svađa i konfrontiranja, ne shvatajući da je svaki stav legitiman lični izbor, mi shvatamo da je u savremenom virtuelnom svetu osuda postala svakodnevna.

Ma šta ko odlučio, to je njegov izbor i niko nema pravo za to da ga osuđuje, bilo da pegla bore i celulit i ugrađuje silikone, bilo da je odlučio da ne skriva znakove starosti, višak ili manjak kilograma. To je pravo na izbor vlastitog viđenja sreće.

Ali u dualnom svetu mi uvek mislimo da smo baštinici prava na ispravan stav i onda u zanosu pravdoljubivosti sopstvene iluzije ega vrlo lako osuđujemo drugog čoveka zbog nečega što nas se čak i ne tiče.

Ali na kraju sve je to samo jedna socijalna igra u kojoj ljudi prazneći svoje frustracije misle da će im biti lakše ako nekoga povređuju zbog fizičkog izgleda kao da su deca u osnovnoj školi.

Naravučenije je da nikada nećemo biti po ukusu svih, niko nije aboliran od surovosti, ali raditi ono što nas usrećuje je jedini pravi izbor. U svetu nesavršenstva moći videti kvalitet u svakom biću je skoro pa savršenstvo.

Čovek koji može da oprosti nesavršenstvo drugog bića i da u njemu, uprkos svemu, vidi Božji odraz, jeste čovek koji oprašta i sebi sopstvene limite i ne robuje megalomaniji svog ega. E, da, to je jedna od glavnih lekcija ove dimenzije  prihvatanje onoga što nam je naizgled neprihvatjivo, ako u tome još pronalazimo smisao i lepotu, onda smo na korak do toga da postanemo svoja najbolja vortex verzija. Jer na kraju čovek čoveku nije vuk, nego ogledalo i svako vidi samo ono što je u njemu. Prihvatanje je početak svakog nadilaženja sopstvenih iluzija, a videti nečiju dušu iza silikona, sede kose, viška kilograma ili dubokih dekoltea i godina je samo pitanje koliko sami verujemo u iluziju materijalnog, naročito danas, kada nam je savremena fizika objasnila koliko je malo procentualno materije u nazovi materijalnom svetu i da je to sve energija. Zato, zabole vas ko šta priča, osećaj sopstvenog zadovoljstva i radosti je početak zračenja dobre vibracije, ma šta da nam je izbor. Dakle, odgovor je uvek antinomija  i da i ne istovremeno  u suprotnom postajemo borci bilo koje ideje pa i one za plastiku i protiv nje! Radi, brate mili, šta hoćeš, samo se ne osvrći na glasove rulje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije