Književnost

Izdavač Žerom Karasu: Upoznajem Francuze sa bogatstvom balkanske kulture

Izdavač Žerom Karasu: Upoznajem Francuze sa bogatstvom balkanske kulture
Foto: N.N. | Izdavač Žerom Karasu: Upoznajem Francuze sa bogatstvom balkanske kulture

Žerom Karasu (Jérôme Carassou) jedan je od vlasnika izdavačke kuće "Non Lieu", koja je osnovana u Parizu 2005. godine s ciljem objavljivanja knjiga posvećenih mediteranskim kulturama.

Kroz naučna, književna i umjetnička djela, ovaj izdavač želi publici da skrene pažnju na raznovrsnost stilova kako bi pokrenula dijalog između ljudi sa područja Balkana, Magreba i orijentalnog Mediterana.

Izdavačka kuća "Non Lieu" broji danas preko 130 naslova u svom katalogu, djela napisana na francuskom ili prevedena, često objavljena u saradnji sa inostranim partnerima. Među tim djelima su i knjige Petra Petrovića Njegoša, Ivana Mažuranića, Ive Andrića, Radoja Domanovića, Marka Ristića i drugih. 

U septembru ovaj izdavač objaviće i prevod romana "Sonata za lošeg čovjeka" Aleksandra Gatalice, a kao prevodilac potpisan je Živko Vlahović, mladi postdiplomac "Sorbone" srpskih korijena. Objava Gataličinog romana samo je jedan od povoda da Karasu o knjizi i prožimanju francuske sa srpskom i južnoslovenskim kulturama govori za "Nezavisne". 

NN: U najkraćem, kako žive izdavači u Francuskoj i koliko su Francuzi u vremenu tehnologije naklonjeni knjizi?

KARASU: Situacija francuskog izdavaštva je prilično kontrastna. Njegova posebna oligopolna struktura sa rubovima zahtijeva različit odgovor. Izdavačko tržište proizvodi sve više i više knjiga sa standardizovanim sadržajem za sve manju potražnju čitalaca.

Oni savršeno utjelovljuju ono što je izdavač Žerom Lindon nekad rekao: "Tržište knjiga je jedino tržište koje na pad potražnje reaguje povećanjem ponude!" Istovremeno, mnoštvo nezavisnih izdavača (rubovi) koji obezbjeđuju kulturnu raznolikost ponude, posebno objavljivanjem onoga što uredničke grupe smatraju neisplativim: pozorište, poezija, strane književnosti izvan engleskog i latinoameričkog jezika, društvene nauke, opstaju sa poteškoćama zbog smanjenog pristupa distribucijskim strukturama, koje kontroliše oligopol.

Uprkos ovom kontekstu osiromašenja kulturne ponude, Francuzi i dalje čitaju, ali sociološke transformacije našeg društva smanjuju broj čitalaca: nova buržoazija gotovo je neobrazovana, književnost više nije marker dominantne klase, a narodnu klasu vlast ne ohrabruje na čitanje.

Čudno, najveći čitaoci, sa druge strane, su povezani. Urbana omladina i posebno urbane djevojke, koji dnevno provode više od četiri sata na internetu, jesu oni koji najviše čitaju, više od 12 knjiga godišnje. Izgleda da nove tehnologije nisu neprijatelj knjiga.

NN: Recite nam nešto više o vašoj izdavačkoj kući. Kako ste došli na ideju za objavljivanje knjiga posvećenih mediteranskim kulturama u perspektivi razmjene i saradnje sa južnim i istočnim državama ?

KARASU: Radio sam u zemljama bivše Jugoslavije krajem devedesetih godina prošlog vijeka, a po povratku sam primijetio potpuno nepoznavanje balkanskih kultura od strane francuske javnosti. Istovremeno, moj otac, koji je bio urednik CNRS-a (francuski nacionalni centar za naučna istraživanja), našao se bez posla.

Stoga smo njegovo iskustvo i njegove mreže u Magrebu povezali sa mojim poznanicima i balkanskim mrežama da bismo stvorili izdavačku kuću posvećenu mediteranskim kulturama. Moja majka, istoričarka feminizma, pridružila nam se nešto kasnije. Kao što vidite, izdanja "Non Lieu" su prije svega porodična avantura.

Razvoj naše aktivnosti sa Magrebom dogodio se brzo, gotovo prirodno, veze koje ujedinjuju Francuze i Magreb su brojne i nisu sve sukobljene. Objavili smo mnoge knjige u zajedničkom izdanju sa izdavačima Magreba tako da čitaoci sa obje obale imaju pristup radovima iz humanističkih nauka ili literature pod istim uslovima, odbacujući model dominacije koji se sastoji u veoma skupom izvozu iz Francuske u Afriku.

Za jugoistočnu Evropu je bilo duže, jer pitanja, uključujući komercijalna, nisu ista. Pokrenuo sam multidisciplinarni pregled geografskog područja kako bih Francuze upoznao sa bogatstvom balkanskih kultura: "Na jugu Istoka". Cilj postignut od tada bio je da se oko ove publikacije okupi određeni broj istraživača i autora u Francuskoj i na Balkanu, kako bi se njihova djela promovisala i naknadno objavila.

Ovaj časopis, koji je prestao da se pojavljuje nakon deset izdanja, takođe je odgovorio na još jednu potrebu: potreba neutralnog glasa, omogućavajući autorima i intelektualcima iz bivše Jugoslavije dijalog o zajedničkim pitanjima ili, šire, mediteranska.

U časopisu su sarađivali: Ivan Čolović, Jeton Neziraj, Rusmir Mahmutćehajić, Predrag Matvejević, Slobodan Snajder, Miodrag Popović. Malo pomalo, izdanja "Non Lieu" tako su postala referentna kuća za širenje kultura u Francuskoj iz jugoistočne Evrope, posebno iz Rumunije i bivše Jugoslavije.

NN: Koliko je Francuzima danas bliska kultura južnih Slovena?

KARASU: Francuska javnost bila je upoznata sa jugoslovenskim kulturama od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog vijeka. Dobri odnosi, odnosi koji se, međutim, ne smiju maštati ili preuveličavati, između Francuske i Jugoslavije omogućili su održavanje kulturnih veza i širenje ideja i ljudi iz jedne zemlje u drugu, za razliku od Poljske ili Češke od koje smo razdvojeni pedeset godina.

Mnogi Francuzi su čitali Krležu, Andrića ili Crnjanskog u prošlosti ili su gledali filmove Dušana Makavejeva i Aleksandra Petrovića. Ali danas, zbog socioloških promjena koje sam ranije spomenuo, takođe zbog komercijalnih struktura koje ostavljaju malo prostora za širenje "manjinskih" kultura, najzad zbog ratova u jugoslovenskom regionu koji su oživjeli određeni broj klišea o homo balkanicusu, Francuzi ne znaju mnogo o kulturama Balkana (osim Grčke).

U ovoj fazi našeg intervjua potrebno je pojašnjenje kako ne bi došlo do pogrešnih tumačenja: Francuzi ne poznaju kulture jugoistočne Evrope, ali ne poznaju ni baltičke kulture, kao ni centralne Evrope, Južne Amerike, Kavkaza ili Okeanije. Težinu istorije i geografije ne treba potcjenjivati; Francuzi su upoznati sa arapskom, afričkom i latino kulturom.

Štaviše, ako dođemo do njih, Francuzi usvajaju umjetnike čak i da ne postavljaju pitanje o njihovom porijeklu. Tako su Angelin Prejlocaj i Danilo Kiš poznati i cijenjeni u Francuskoj. A šta je sa Radovanom Ivšićem, koji je dio svog djela napisao na francuskom? Savremenu književnost jugoistočne Evrope naročito je teško promovisati iz više razloga: velike uređivačke grupe nisu zainteresovane, autori su Francuzima nepoznati, a prevodi su strašno finansijsko opterećenje za male uredničke strukture.

Jedna oblast je izuzetak, jer je veoma subvencionisana: pozorište. Tako se Ivo Brešan, Milena Marković, ali i Hristo Boichev, Dimitris Dimitriadis i, prije svega, Matei Visniec objavljuju i redovno izvode na francuskoj sceni. Kulturna veza je oslabila; zato izdanja "Non Lieu" promovišu i objavljuju prije svega klasike književnosti jugoistočne Evrope kako bi učinili vidljivim dio tih književnosti u našoj zajedničkoj kulturi. 

NN: Djela Petra Petrovića Njegoša, Radoja Domanovića, Ive Andrića i Marka Ristića samo su neki od objavljenih klasika.

KARASU: Pored autora koje ste pomenuli, objavili smo Mažuranića, Desnicu, Miđenija, Konstantinova, Rebreanua, Emineskua i nastavićemo u ovom procesu sve dok literatura jugoistočne Evrope ne nađe mjesto koje zaslužuje u našim knjižarama. Znate li da 30% Andrićevih tekstova još nije prevedeno na francuski jezik? Da cijelo Krležino djelo nije dostupno već dvadeset godina?

NN: Uskoro ćete objaviti i roman Aleksandra Gatalice "Sonata za lošeg čovjeka". Da li ste zadovoljni prevodom, odnosno francuskom verzijom teksta?

KARASU: Naravno da smo zadovoljni. U suprotnom ne bismo ga objavljivali. Pažljiv prevodilac bio je u stanju da prenese muke savjesti glavnog junaka, izražavajući, a to nikada nije lako, ironiju koju sadržava Gataličina proza.

Nadamo se, takođe, da će prevodilac, kod nas ili sa drugim izdavačima, nastaviti karijeru. Moram li vas podsjetiti nečeg očiglednog: da bi čitali južnoslovenskog autora, Francuzima su potrebni prevodioci! A u srpsko-hrvatsko-bošnjačko-crnogorskom području nam fale.

Aleksandar Gatalica je autor iz Srbije na kojeg računamo i to s pravom. Njegov posljednji roman objavljen u Francuskoj veoma je cijenjen. Nadajmo se da Francuzi nemaju kratkoročnu memoriju i da će obnoviti ovaj povoljan prijem dat njegovom prvom djelu.

NN: Koja je budućnost štampane knjige?

KARASU: Više od trideset godina nam ponavljaju kako će knjiga da nestane... I ona je još tu, i dalje predstavlja 95% prodaje knjiga u Francuskoj. Digitalna knjiga i dalje ima samo marginalno postojanje u Francuskoj (kao i u mnogim evropskim zemljama).

Vjerovatno postoje dva glavna razloga: učenje jezika se vrši kroz knjige i, mora se priznati, kada je neko vrlo mlad, naviknut je na papir, a što se tiče poente digitalne knjige, ako digitalna knjiga nije ništa drugo nego papirna knjiga u digitalnom formatu, onda je i nema.

Digitalna knjiga tek treba da bude izmišljena: trebalo bi da bude predmet koji nema mnogo veze s knjigom, koji je radikalno drugačiji. I tad bi onda bila zanimljiva; i ja bih je prvi kupio.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije