BANJALUKA - Petar Kočić - to ime i prezime naprosto zvuče. Park Petra Kočića, spomenik Petru Kočiću, spomen-soba Petra Kočića, "Kočićev zbor", svečana akademija Kočiću u čast, Kočićeva nagrada grada Banjaluka, književne večeri na Kočićevom tragu, "Kočićevo pero" za proljeće, ljeto, jesen i zimu, Kočićeva knjiga, Zadužbina "Petar Kočić", Kočićeva glava u sredini zmijanjskog veza.
Banjaluka se lijepo umrtvila od Kočićevog imena ko od kakva dobra i miline, pa jedva diše. Svak' ves'o, zadovoljan, svak' pjeva, samo se "pjesna" niđe ne čuje. Jedini Petar Kočić ostao nezadovoljan, jadan i čemeran.
Ministarstvo prosvjete i kulture promoviše djela Petra Kočića u kampanji "Čitajmo zajedno". Promoviše ih s razlogom, jer se "pjesna" ne čuje tamo gdje treba - u školama i među najširom populacijom. Nije se, ruku na srce, čitalo ni u Kočićevo doba.
Biješe to doba nepismenih, ali dovoljno samosvjesnih da na njih veći uticaj imaju gusle nego Austrija. Sam Petar Kočić na narodnim zborovima i u Bosanskom saboru govorio je protiv školskih udžbenika i jezika u njima, ali to su bili udžbenici tuđinske austrijske vlasti. Današnji udžbenici su valjda u redu, ali iz njih kao da ništa naučili nismo - svuda, osim u jednom parku, jednoj sobi i nekoliko književnih i vanknjiževnih svetkovina - engleština.
"Zabluda je proizvoljna tvrdnja onih polupismenih zvaničnih stvorenja koja se u svojoj zbunjenosti ubiše dokazujući kako je srpski jezik siromašan u tačnim oznakama za pojedine pojmove, kako je nerazvijen, kako se njime ne može sve tačno i precizno izraziti. Ovo je mišljenje iz osnova pogrešno", Kočićeva je misao koju većina vlasnika banjalučkih kafana i raznih radnji očigledno nije pročitala.
Život u slobodi, bože moj, donosi i slobodu izbora.
On, koji se u ropstvu rodio, u ropstvu živio i u ropstvu, vajme, i umro - imao je drugačiju viziju slobode. Ta vizija je stvorila, kako je pisao profesor Miodrag M. Vulin, rijetko jedinstvo čovjeka, pisca i nacionalnog pregaoca.
Kočićevo književno djelo nastalo u epohi austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, reći će dalje profesor, čijem je razaranju i propadanju mnogo doprinijelo, nastavilo je da traje i u naše vrijeme. Biješe to vrijeme nastanka Vulinove knjige "Petar Kočić" prije posljednjeg rata u BiH, kada je literatura o djelima Petra Kočića po obimu uveliko prevazišla sve ono što je Kočić napisao.
U toj literaturi možemo naći nevelik broj potvrda da je djelo i djelovanje Petra Kočića i te kako doprinijelo propasti Austrougarske i slobodi na ovim prostorima.
Jedna od njih jeste i činjenica da je izraz "Mlada Bosna" prvi upotrijebio upravo Petar Kočić 1907. godine u listu "Otadžbina". Kočić je, dabome, dobio zasluženo mjesto u istoriji srpske književnosti. O njegovom uticaju na Gavrila Principa s revolucionarne i na Ivu Andrića i Branka Ćopića s literarne strane, dovoljno je rečeno. O Kočiću se s razlogom nastavlja pisati i danas.
Akademska zajednica ga nesumnjivo cijeni, ali akademska zajednica ne ruši carstva i ona ne bi bila akademska da nije manjinska.
Da je kojim slučajem Petar Kočić došao u Stričiće na "Kočićev zbor" pedeset godina nakon svoje smrti, tamo bi vidio okupljen narod sebi u čast. Stisli se djeca i odrasli oko jednog guslara i slušaju kako ovaj pjeva: "Petar Kočić sitnu knjigu piše /iz Sarajeva gimnazije više /pa je šalje bijelom manastiru/ Gomionici ocu Gerasimu" i tako dalje, kako gularska pjesma odmiče, odmiče i biografija Petra Kočića. Pjesma prati izbacivanje iz gimnazije, njegovu borba i tamnovanje. Bio bi Petrašin nesumnjivo zadovoljan kao i svaki korisnik interneta koji na YouTubeu danas s nekoliko klikova može poslušati ovog gulara iz te 1966. godine, a potom i pogledati intervju sa Milkom, Kočićevom udovicom, koja ga je nadaleko fizički nadživjela.
Novinar pri kraju TV reportaže konstatuje da je "u srcima Zmijanjaca živo prisutan hrabri pjesnik". Nego, šta je u srcima Zmijanjaca sto godina po Kočićevoj smrti?
Zamišljam Petra Kočića na "Kočićevom zboru" u godinama iza nas. Ako bi i možda u nekima od bakova prepoznao Jablana i Rudonju, među narodom i šatorima između kojih se miješju ne dvije nego osam muzika sigurno ne bi prepoznao Zmijanje.
Vjerovatno bi pomislio da je na Guberevcu u duševnoj bolnici, gdje je i skončao.
Utjeha mu ne bi bili ni stihovi savremenih pjesnika: "Ponosno je srpstvo palo u postelju /mećava je, Petre, zamela tvog Relju... /(…Nema ko nas nije probao da đelja /otkad je zaspao u mećavi Relja...) /Sve je više, Pero, glavate gospode /koju svrbi pupak za 'ideš li, rode'". Tako se Miladin Berić danas obraća Petru Kočiću, a njegov dolazak među nas u ovom tekstu nije naveden tek kao puka fikcija. On je naveden kao jaz u naklonjenosti Kočićevom djelu između akademske zajednice s jedne i naroda s druge strane. Petar Kočić je pisac iz naroda i njegovo djelo je potrebno vratiti narodu. To i jeste jedan od ciljeva kampanje "Čitajmo zajdeno".
"Gledano u cjelini, Kočićevo djelo je duboko tragično za čovjeka, ali beskrajno životvorno i blagotvorno za narod, književnost i kulturu njegove zemlje", piše Vulin.
Petar Kočić, naravno, nije mogao boraviti na Zmijanju ni pedeset ni stotinu godina nakon smrti i to nije tragično ako govorimo o fizičkom boravku. Tragično je to što je on rijetko svraćao tamo i za života. Otac je htio sina sveštenika, žena je htjela muža, on je htio slobodu za svoj narod. Sve što je ponio iz svoje istorije i geografije prenio je u literaturu. Literaturi je dao žive likove s imenom i prezimenom, a likovima i poneku svoju osobinu. Tako je jedan David Štrbac dobio mudrost da ne govori samo u svoje, nego u ime kompletnog seljaštva i da se ne obraća, kako nas uči istorija književnosti, samo dvojici činovnika okupatorskog režima, već čitavom režimu i ropstvu uopšte. Budimo slobodni i razmislimo o tome. Petar Kočić jeste, zbog toga njegovo ime valjda i zvuči.