Ranko Risojević svojim imenom i prezimenom potpisao je šezdesetak knjiga, u šta ne računamo njegove drame koje su izvedene na sceni, a koje se nisu našle među koricama knjiga.
Piše poeziju, prozu, drame i književnost za djecu. Najnoviju knjigu "Anđeo u dvorištu" objavio je prije otprilike mjesec dana u izdanju "Art printa", a riječ je o izboru iz njegove duhovne poezije. Knjigu je priredio i predgovor napisao Mirko Viković, a upravo tim povodom o književnosti i kulturnim prilikama u vrijeme pandemije Risojević je govorio za "Nezavisne".
NN: Kako Vi lično gledate na sintagmu "duhovna poezija" i da li se ona možda može posmatrati i kao pleonazam?
RISOJEVIĆ: Razgovarali smo o tome priređivač i predgovarač Mirko Vuković i ja u više navrata. Njegov je prijedlog bio "religiozna poezija", što bi se takođe moglo prihvatiti. Istovremeno, kao što ste rekli, poezija bi trebalo po svome suštinskom određenju da bude stvar duhovnosti. S druge strane, ako je tako odredimo, kao duhovnu, samo u domenu poezije koja je više posvećena pitanjima vjere, smisla života, odnosa čisto metafizičkog prema svijetu oko nas, onda se to može prihvatiti. Ako i pišem pjesme o Bogu, o Hristosu, o našem patrijarhu Pavlu, onda pišem više o njima u meni, ne o njima kao pojmovima koji se tiču nekog kolektiviteta. To je moja religioznost, religioznost pojedinca, koju neko blizak Crkvi može smatrati samo duhovnom.
NN: Vuković je knjigu "Anđeo u dvorištu" čitaocima preporučio Vašim stihovima "Ima još svijetova... Nisu ni tvoj ni moj najstrašniji". Da li je ono strašno što ste doživjeli u svom svijetu bilo ključno da postanete pjesnik i poezijom pokušate nadomjestiti izgubljeno u životu?
RISOJEVIĆ: Moram prvo nešto reći o sjajnom predgovoru Mirka Vukovića. Takvo tumačenje moje poezije kroz razgovor sa njom - do njega niko nije napisao. Naizgled to je niz mojih stihova koje on izdvaja, ali to je varka lakoće s kojom on to radi. Da bi se to izvelo na takav način mora se ta poezija duboko osjećati, da zajedno s njom uskladiš disanje i damare krvi. A sad o vašem pitanju... Pjesnik se svakako rađa, ali ne mora da se ostvari kao pjesnik. Tu je potrebno više uslova, prije svega odnos prema samom svijetu poezije koji te polako osvaja od prvih dana takve lektire. Meni je to bilo veoma blisko, već u osnovnoj školi, ali se razvilo kao stvarna potreba mnogo kasnije. U tome je presudan uticaj imao Vasko Popa svojom nevjerovatnom poezijom. On me očarao. Znao sam gotovo sve naše školske pjesnike, ali tek je Popa bio taj pokretač. Svijet kao igra, jednako njegova tragična i humorna strana. To je sjajno opisao Hojzinga u svojoj kapitalnoj knjizi o odnosu čovjeka i igre.
NN: Besjedom "Mir, izbor zdravog razuma" ove godine otvorili ste peto izdanje Međunarodnih književnih susreta "Banjaluka 2020", u organizaciji Udruženja književnika Republike Srpske. Da li se pored toliko ratova na planeti čovječanstvo uopšte vodi zdravim razumom?
RISOJEVIĆ: Mislim da se ono uvijek rukovodilo inercijom krda koje je u strahu pred strašnim silama ništenja oko njega. Tu stupa ta duhovna strana, o kojoj smo razgovarali u prvom vašem pitanju. Svijet koji nastaje pošto je Kain ubio svog brata Avelja i nije kažnjen. Mi smo kažnjeni, kao njegova djeca, on nije. Ta kazna je ljudski vječna, ne možemo da je se oslobodimo. Naprosto, s njom se mora živjeti. Uz smrt kao stalnu prijetnju, eto religije i poezije.
NN: Kako se, po Vašem mišljenju, kultura bori protiv aktuelne pandemije?
RISOJEVIĆ: Kako gdje i kako ko. Teško se ispravno orijentisati u ovoj stalnoj neizvjesnosti prema prijetnji koja do sada nije viđena. Tu smo, naravno, podijeljeni na mlade i stare, koji imaju utisak da je ovo neki drevni lapot, da nam je došao konačni kraj koji je neizbježan. Ali, kraj je i ovako i onako neizbježan. Pokušavam da preko Facebook platforme kroz književnost, moju i onih koje cijenim, povežem ljude, da osjetimo povezanost koja govori o zajedničkoj sudbini, bez obzira kako se krstili ili klanjali, ko nam je na čelu i od koga zavisimo. Svi smo naprosto isti rod, kako kažu šahisti - Gens una sumus. Mislim da i naše institucije kulture rade koliko mogu i kako mogu. Ne bi bilo sada korektno govoriti o nedostacima i slično, pokušaji u kulturi su očigledni. Naše snage nisu baš prevelike, pa bolje vidimo gdje se omanulo nego uradilo.
NN: Ove godine učestvovali ste i na trećem izdanju Festivala književnosti "Imperativ", a Vaš nastup bio je utoliko zanimljiviji jer ste scenu podijelili sa čak 50 godina mlađim kolegom Srđanom Sekulićem. Koliko su značajni ovakvi nastupi kako za pjesnike, tako i za publiku i koji je značaj, po Vama, samog "Imperativa"?
RISOJEVIĆ: Mislim da je ovo pitanje odlično poslije prethodnog. Potrebno nam je što više novih inicijativa. Grupa mladih stvaralaca i kulturnih poslenika je upravo ono što nam je bilo potrebno kao nova snaga. Nema tu nikakve isključivosti kao što je nema, na primjer, između mladih književnika i Udruženja književnika RS. Naše udruženje je staleška organizacija građana otvorena prema svima. "Imperativ" je udruženje mladih stvaralaca koji vide nove potencijale naše književne scene, ne samo u Srpskoj, nego i u okruženju. A tu je sjajni Srđan Sekulić kao bogomdan. Pratim njegovo napredovanje, oduševljen sam njegovim novim idejama, istovremeno sa praćenjem stvaralaštva starijih generacija. Pred njim je sjajna budućnost ako nastavi da ide svojim putem na dosadašnji način.
NN: Nakon prevoda na više evropskih jezika, Vaš roman "Bosanski dželat" skoro je preveden i na engleski. S tim u vezi koliko se, prema Vašem iskustvu, u Evropi poštuju autorska prava književnika, a kolika je lična satisfakcija autora kad njegova knjiga "priča" više jezika nego on sam?
RISOJEVIĆ: O autorskim pravima se može govoriti ako knjiga već ima značajne nagrade u matičnoj zemlji, što je rijetkost. Mi nemamo ispravan odnos prema prevođenju naše književnosti na druge jezike. Tako se ne mogu dati sredstva pomoći od strane države za prevodioca i za izdavača ako nisu u Srpskoj. Besmisleno je ovdje prevoditi bilo koje djelo, osim turističkih knjiga. Prvi put sam u slučaju izdanja u Torontu dobio izdavača koji nije tražio da novčano participiram u izdavačkim troškovima, dok je knjigu prevela moja kćerka, koja je profesor engleskog jezika. Pored nje, knjigu je lektorski i redaktorski pregledala veoma stručna osoba u Torontu, što je trebalo platiti. Ali, zadovoljstvo je zaista veliko.
NN: "Bosanski dželat" je svojevremeno bio u najužem izboru za NIN-ovu nagradu. Ova nagrada decenijama važi za najprestižniju na južnoslovenskom prostoru. Kako komentarišete to što NIN-a još niko iz Republike Srpske nije dobio? Nedostaje li nam dobrih pisaca ili je nešto drugo posrijedi?
RISOJEVIĆ: Više mojih romana bilo je u užim izborima, ali nije moglo da dopre bliže nagradi, što ne znači da one same po sebi nisu vrijedne da budu čitane. Slično je i sa knjigama mojih kolega. Ja sam dobio veoma značajnu nagradu "Dušan Vasiljev" za "Gospodsku ulicu". Moj roman "Sestre i drugarice" bio je u finalnom izboru za "Zlatni suncokret", gdje je izgubio u preglasavanju od Svetlane Slapšak. Ne mogu zaista da se požalim na nagrade, volio bih da su moje knjige toliko dobre da dalje krče sebi put i bez nagrada.
NN: Poezija, proza, drama - hipotetički rečeno - kada stavite sve Vaše knjige na vagu, koji žanr bi prevladao?
RISOJEVIĆ: Tu, naravno, treba dodati i moje knjige za djecu i mlade, koje jednako volim kao one za odrasle, naročito "Dječake sa Une" i "Ivanovo otvaranje". Ne mogu da ih odvajam po nekoj mojoj selekciji, one se bore same za sebe. Ja im kažem, kao što se kaže djetetu koje je postalo punoljetno: "Idi u svijet i bori se!" Na piscu je da piše svako svoje djelo što bolje može, sve ostalo je ona nedefinisanost koja kaže da ima umjetnika, ali nema umjetničkih djela, jer je svako djelo na stalnom provjeravanju od strane čitalaca.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.