Zoran Kostić srpski je književnik i prevodilac, koji je postao prvi počasni doktor Filološkog fakulteta u Banjaluci.
Tamo već tri godine vodi prevodilačku radionicu na najmlađem odsjeku, za ruski i srpski jezik i književnost, te je u prostorijama fakulteta u ovaj četvrtak predstavljen njegov književni portret. Tom prilikom promovisane su njegove knjige izabranih pjesama "Sto jedanaest" i zbirka novih pjesama pod nazivom "Tačepečat". Kostić je u mjesecima iza nas postao dobitnik Kočićeve nagrade za životno djelo u Banjaluci, te su mu nagrade "Ćirilo i Metodije" i "Zlatni vitez" za poeziju i prevod uručene u Rusiji. Bilo je isuviše povoda za naš razgovor s ovim književnikom, a prvo što nas je zanimalo jeste iz kog doba datira njegova ljubav prema Rusima i ruskoj književnosti.
"Osim naše narodne i tradicionalne književnosti, kada je to još bila tradicija u Njegoševoj Crnoj Gori, moja prva literatura su bili ruski pjesnici, Puškin i Ljermontov prije svih. Da ne govorimo o prozi Tolstoja, Gogolja, Dostojevskog, koji su mi cijelog života bili paradigma za, hajde da kažem, književni smjer i uzor u književnosti", kazao je Kostić.
NN: Tvrdite da je uticaj ruske na srpsku književnost bio presudan na autentičnost ove druge?
KOSTIĆ: Početkom 19. vijeka djela napisana na ruskom jeziku kod nas nisu ni prevođena. Na prvom prevodu Puškinovih odlomaka iz "Poltave", koji je objavljen u Matici srpskoj 1836. još za njegovog života, pisalo je: "Ovo je značajni srpski pjesnik iz Rusije". Poslije su reforme jezika udaljile ta dva jezika i nije bilo naročitog uticaja u 19. vijeku ruske na srpsku poeziju, ali se već u 20. vijeku opet stvari mijenjaju. Poslije Oktobarske revolucije 1917. ogroman broj pisaca je emigrirao čak u Srbiju. Zinaida Gip, Ivan Bunjin, Dimitrij Mreškovski, to su bila velika imena koja su donijela dah velike autorske poezije - ono što je nedostajalo Srbiji, jer to je tekovina građanske kulture koju mi nismo imali. Rusi su digli našu književnost. Veliki ruski roman 19. vijeka kasnije je po mom dubokom uvjerenju reinkarnirao u srpskoj književnosti, pa i poezija. Prožimanje naših kultura je zapravo viševjekovna tradicija i onda nije nikakvo čudo što je i ja imam od najranijih nikšićkih dana.
NN: Čudno je što ostali danas nemaju to prožimanje?
KOSTIĆ: Da, to je veće čudo.
NN: "Moj zavičaju, Crna Grudo rodna, sa vrha slave ti se sroza do dna" - da li ovi Vaši stihovi najbolje opisuju današnje Cetinje, gdje ste rođeni, i današnji Nikšić, gdje ste odrasli?
KOSTIĆ: Upravo sam se vratio iz Crne Gore s "Njegoševih dana". Onaj srpski dio Crne Gore nekako i opstaje. Međutim, tamošnja vlast ruši nešto što je 600 godina građeno. To je zajedništvo koje čini jedan narod. Taj narod danas živi u Crnoj Gori, Republici Srpskoj i Srbiji i govori jednim jezikom. Uprkos tome što se u Crnoj Gori 65 posto stanovništva izjasnilo da piše i govori srpskim jezikom, tamošnja vlast je srpski jezik maltene ukinula. Došlo je vrijeme u kom se većina apsolutno ništa ne pita. Odlučuju manjine i njihov je cilj da okrenu Crnu Goru od slovenskog korpusa. Kao što smo zaratili u jeziku, dodali su dva slova da bi imali svoj jezik, jer oni tačno znaju da je jazik jednako narod, ja se bojim da je cilj zapadne civilizacije da i fizički udarimo jedni protiv drugih. Iako u formi ima hrišćansko, zapadna civilizacija je zapravo antihrišćanska i iza nje se krije apsolutna destruktivnost i sklonost prema uništenju određenih civilizacijskih krugova.
NN: Ovogodišnji ste dobitnik Kočićeve nagrade za životno djelo, koja se dobitnicima dodjeljuje u okviru "Kočićevog zbora". Međutim, Dragan Velikić dobitnik je "Kočićeve knjige", a Mihajlo Pantić "Kočićevog pera". Posljednje dvije nagrade u istoj godini dodjeljuje Zadužbina "Petar Kočić" Banjaluka - Beograd. Da li je za afirmaciju književnosti i Kočića dobar ili loš toliki broj nagrada s njegovim imenom?
KOSTIĆ: Svaka čast pomenutim autorima Velikiću i Pantiću, ali o tom "Kočićevom peru" mislim kao o jednoj velikoj gluposti. Čemu to, nije Kočić kokoš da ga čerupaju pero po pero. Tu nagradu su primili oni koji nemaju ništa zajedničko s Kočićem. Nemaju ni Velikić ni Pantić, ako ćemo pošteno, iako imaju velike zasluge u književnosti. Valjda nagrada treba da liči na pisca u čije ime se dodjeljuje. Da ne govorim koliko je pisaca dobilo "Kočićevo pero", a pri tom je sve što su napisali apsolutno u suprotnosti s onim za šta se zalagao i u svom djelu ostvario Petar Kočić. Tu se, takođe, ispunjava taj cinizam istorije i vremena. U ovom smutnom i haotičnom vremenu može čak i polupismeni titular da odlučuje kome daje nagrade.
NN: Kakvo je Vaše uopšteno mišljenje o književnim nagradama?
KOSTIĆ: Kao i prije nego što sam ih počeo dobijati, nema nikakve razlike. Nemam uopšte dobar odnos prema njima. Mislim da su se toliko pretvorile u suprotnost. Pogledajmo ko je sve dobio čak i Nobelovu nagradu, a ko nije. Tolstoj nikad nije dobio nijednu nagradu, a nije bilo većeg pisca koji je ušao u 20. vijek. Tada oni koji su dodjeljivali Nobelovu nagradu nisu na njega ni pomislili. Pogledajte ko je dobio NIN-ovu nagradu u posljednjih 20 godina. Teško da se u ovom trenutku možemo sjetiti ijednog djela i imena pisca. Već poslije nekoliko mjeseci izblijede i ne ostavljaju nikakav treg ni u kulturi ni u svijesti nas koji volimo književnost, a ranije je NIN-ova nagrada bila ulazak na velika vrata u književnost. Čak i kada žiri pogriješi, svaki put se dešavalo da tu nagradu dobije veliki pisac. Danas je dobijaju književni planktoni. Tako se manje-više o svim nagradama radi i pisac ne treba da vodi računa o tome, nego da piše.
NN: Kada ste već pomenuli Nobelovu nagradu, postoji jedna sjajna anegdota iz Vaše mladosti s Ivom Andrićem.
KOSTIĆ: Tamo negdje šezdesetih godina, kada je meni bilo petnaest i kada sam smatrao da je to što pišem ozbiljno, u moj život je ušao Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade. Pročitao sam bio sve što je napisao i iz Nikšića krenuo u Herceg Novi, gdje je on, inače, boravio po pola godine. Tačno sam znao kako da ga pitam, šta da ga pitam iz njegovog djela, pa da nekako pređemo i na ono što sam ja napisao. Došao sam na ogradu njegove kuće, gdje je danas muzej, spomen-dom Ive Andrića. On je bio u dvorištu, pio čaj ili kafu i sjedio u pletenim stolicama. U devet ujutru sam počeo da kašljem na ogradi. Kašljao sam tri dana i on se nije okrenuo. Tokom ta tri dana, kada je on išao da ruča ili da spava, ja sam išao na plažu i spavao u parku, sve ostalo vrijeme sam kašljao na ogradi. Četvrtog dana kašljanja, kada sam potpuno promukao i na cio život izgubio glas, oko 11 ujutru, on se okrenuo, spustio naočare na vrh nosa, mahnuo glavom i pitao me "Šta je?" i ne izustivši tu rečenicu. Meni je u tom trenutku od svih silnih pitanja koje sam imao ostalo samo ono konvencionalno: "Gospodine Andriću, koliko je sati", na šta je on rekao: "Pa vi znate da ja nemam sat." Tada sam skliznuo s one ograde, okrenuo se i otišao kući. Kroz prozor voza bacao sam listove svojih rukopisa jer je zaključak bio neumoljiv - da je to što sam tada napisao vrijedilo, ne bi se tako brzo izgubio. Andrić je zapravo uradio za mene puno, oslobodio me narcizma.
NN: Bili ste desetak godina na čelu Udruženja književnika Republike Srpske. Književnik Nedeljko Zelenović, kada ste odlazili, izjavio je da ste tamo ostavili krš.
KOSTIĆ: Dosta sam se sa Zelenovićem preko novina prepucavao, ne bih sad o njemu. Mislim da sam manji krš ostavio nego što sam zatekao. Tad nije bilo ni krša.
NN: Kako danas gledate na poslovanje Udruženja književnika RS?
KOSTIĆ: Mislim da treba podržati današnje rukovodstvo, jer ja dobro znam kroz šta prolaze. Dovoljno je reći da Udruženje književnika u Federaciji dobije milion i po KM godišnje za izdavačku djelatnost, a mi smo od 1992. do danas dobili ukupno oko 100.000 KM. O čemu onda da pričamo? Udruženje je funkcionisalo samo kada je predsjednik bio Nikola Koljević, jer je on bio vlast. Sadašnje rukovodstvo nije u politici, niti sam ja bio, a kod nas, bogu hvala, asplutno sve je ispolitizovano.