Književnost

Pratite nas na Google news

Lana Bastašić za "Nezavisne": Za mene su dom prvenstveno ljudi

Lana Bastašić za "Nezavisne": Za mene su dom prvenstveno ljudi
Foto: Radmila Vankoska | Lana Bastašić za "Nezavisne": Za mene su dom prvenstveno ljudi
Milan Rakulj

Lana Bastašić spisateljica je i pjesnikinja rođena u Zagrebu, sa trenutnom adresom u Barseloni. U Banjaluci je provela dobar dio života i njene uspomene i književnost vezani su za ovaj grad. S tim u vezi, njeno gostovanje na drugom izdanju Festivala književnosti "Imperativ" zakazano za 1. jun, sa početkom u 21 sat, u Kulturnom centru Banski dvor, budi veliko interesovanje. Interesovanju za njenu književnost, zapravo, ove godine najviše je doprinio ulazak romana "Uhvati zeca" u najuži izbor za prestižnu NIN-ovu nagradu. Upravo o ovim, ali i drugim književnim temama, povodom gostovanja u Banjaluci, Lana Bastašić govorila je za "Nezavisne".

NN: Prošla je pompa oko NIN-ove nagrade, za koju je početkom ove godine Vaš roman "Uhvati zeca" bio jedan od glavnih kandidata. Koliko je sve to prijalo Vama ili Vašoj knjizi?

BASTAŠIĆ: Knjizi je prijalo svakako više nego meni. Pisanje je posao koji se ne plaća, oduzima vam dosta vremena i zahtijeva da se osamite i uđete u svijet svoje knjige, a medijska pažnja radi upravo suprotno. Mi smo društvo spektakla, a ja sam osoba kojoj najviše prija samoća. Kada sam završila "Zeca", htjela sam odmah da se bacim u novi projekat, ali je to bilo nemoguće jer "Zec" nije završio sa mnom. U tom smislu mi je bilo pomalo previše i poželjela sam da me moj roman ostavi na miru. Međutim, za knjigu je sve to bilo izuzetno pozitivno i bilo bi neiskreno tvrditi drugačije. Roman je došao do velikog broja čitalaca, koji u suprotnom nikada ne bi čuli za njega.

NN: Roman "Uhvati zeca", čini mi se, već dva puta ste predstavili u Banjaluci, a uskoro stižete i na Festival književnosti "Imperativ", gdje ćete učestvovati u programu "Note i slova". Iako trenutno živite daleko, aktivno učestvujete u ovdašnjem književnom životu. Koliko je isti bolji ili gori u odnosu na onaj na Zapadu ili konkretno u Bareseloni?

BASTAŠIĆ: Prva promocija romana u Banjaluci održana je u kafiću "Yoko" koji vode moji dragi prijatelji, jer mi je u tom trenutku to bila jedina opcija. Tek poslije cijele pompe oko NIN-ove nagrade uspjela sam da privučem pažnju "svog" grada. Ukratko, bez pomoći Tanje Stupar-Trifunović, mnogi od nas koji pišemo i dolazimo iz Banjaluke bili bismo potpuno ignorisani. Ali književna scena svakako postoji i danas možemo da se pohvalimo talentovanim mladim glasovima koji ni po čemu ne zaostaju za onim što se piše u Barseloni. Danijel Gatarić piše fenomenalno i jedva čekam da se pojavi njegov roman, Lamija Begagić i Lejla Kalamujić su blesavo talentovane, zatim cijela nova struja koja se javila u Zagrebu posljednjih godina, kao i Dragoslava Barzut, Vlada Tabašević, i drugi pisci i spisateljice novijih generacija u Beogradu. Radi se o jednom bogatom ekosistemu koji može da opstane, raste i razvija se dokle god pozdravljamo i podržavamo raznovrsnost, kako poetsku, stilsku, tako i jezičku.

NN: Kazali ste da ćete bez obzira na sve uvijek pisati o Balkanu. Da li je Balkan Vaša prva asocijacija na dom ili domovinu, ako ništa, ona književna?

BASTAŠIĆ: Za mene su dom prvenstveno ljudi, a oni nisu vezani za jednu geografsku odrednicu. Balkan je za mene (kao za mnoge druge) mnogo više od geografije - on je stanje duha, jedna kolektivna i lična trauma, kulturni i istorijski kontekst u kojem smo se svi formirali i koji, zahvaljujući jeziku, nosimo u sebi gdje god da odemo. U književnom smislu, moje odrastanje je bilo mnogo raznovrsnije i oduvijek sam se trudila da čitam sve i svašta, bez obzira na to odakle je neki autor. Književna genetika je slična ljudskoj - što su geni raznovrsniji, organizam je jači.

NN: U Barseloni vodite školu književnosti "Escola Bloom". Možete li ukratko objasniti o kakvoj se školi radi? Da li je to škola kreativnog pisanja ili je nešto drugo po srijedi?

BASTAŠIĆ: Škola "Bloom" je centar za književno promišljanje i stvaranje. Radionice kreativnog pisanja čine jednu trećinu programa, ostatak su seminari o piscima, knjigama, književnim temama i pokretima. Htjeli smo da izvučemo književnost i promišljanje književnosti iz isključivo akademskih krugova i vratimo joj relevantnost. Mnogi su nam rekli kako to ljude ne zanima i kako niko neće platiti da sluša tri mjeseca o Prustu i Beketu. Nisu bili u pravu. Ljudi su i dalje zainteresovani za knjige i književnost van fakulteta, samo zbog manjka sadržaja mislimo kako to interesovanje ne postoji. Smeta mi kada dođem u Banjaluku, ili Beograd, ili Zagreb, i tamo mi kažu kako to što ja radim možda funkcioniše na Zapadu, ali kod nas nikoga ne bi interesovalo. Mislim da smo skloni potcjenjivanju sopstvenog naroda i predstavljanju sebe na vrlo pejorativan način, što je daleko od istine. Kada ponudite kvalitetan kreativan sadržaj, ljudi vas uglavnom pozitivno iznenade.

NN: Kakvo mišljenje imate o onima koji kažu da ne postoji škola koja bilo koga može naučiti pisanju?

BASTAŠIĆ: Mislim da i dalje volimo da vjerujemo u bogomdate genijalce koji su se rodili s nekim nenaučivim talentom. Međutim, čak i najtalentovaniji pisci su bili oni koji su cijeli život učili - čitali druge i radili na razvijanju sopstvenog stila. Kada smo otvorili radionice kreativnog pisanja, to nije bilo sa arogantnim stavom da ćemo mi drugima da pokažemo kako da pišu, kao da mi posjedujemo nekakvo sveto znanje koje ćemo prenijeti njima. Upravo suprotno - htjeli smo da stvorimo kreativni kontekst u kojem će pisci da se osjećaju ugodno da stvaraju i razmjenjuju ideje. Mnogo je lakše pisati kada znate da svakih sedam dana imate desetak ljudi koji će pročitati to što ste napisali i dati vam prvi fidbek. U tom smislu, voditelj kreativne radionice nije nikakav sveštenik, nego više kao prvi urednik koji je tu da vam pomogne da uradite to što ste zamislili na najbolji mogući način. Samo kada prihvatite da to što pišete uvijek može biti bolje, onda možete da rastete kao pisac.

NN: Nakon romana prvenca, možemo li uskoro očekivati Vašu poetsku knjigu i koja je, po Vašem mišljenju, bar što se tiče samog kreativnog procesa, danas kada se, opravdano ili ne, brišu žanrovi u književnosti, razlika u stvaranju poezije i proze?

BASTAŠIĆ: Objavila sam poetsku zbirku prije pet godina u sklopu konkursa za neobjavljeni rukopis u Zaječaru. Ono što sam tada naučila jeste da zapravo želim da pišem prozu i da mi to mnogo više "leži". Imam veliko poštovanje za poeziju i čitam mnogo savremenih pjesnika i pjesnikinja, ali moja prvobitna želja kad sjednem da pišem jeste da ispričam priču. Poezija mora da bude svedena, iskristalisana, da dozvoli velikim temama da "proključaju", tako da sve ono suvišno ispari i na kraju ostanu istinski dragulji. Proza vam ipak dopušta mnogo više prostora, ali ja je zbog toga ne gledam kao manje vrijednu. Naprotiv, poezija je mahom suviše lična, dok je dobra proza ona u kojoj pisac ili spisateljica uspije da stvori glas knjige, unutrašnje zakone knjige, i ukroti dovoljno svoj ego kako bi priča došla u prvi plan i uvukla vas u svoj univerzum.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije