Književnost

Pratite nas na Google news

Magdalena Blažević za "Nezavisne": Moje svetkovine započinju osamljivanjem i pisanjem

Magdalena Blažević za "Nezavisne": Moje svetkovine započinju osamljivanjem i pisanjem
Foto: N.N. | Magdalena Blažević za "Nezavisne": Moje svetkovine započinju osamljivanjem i pisanjem
Milan Rakulj

Magdalena Blažević je spisateljica porijeklom iz Žepča i s adresom u Mostaru, čiji je književni prvenac "Svetkovina" ovih dana objavljen u izdanju zagrebačke "Frakture". Riječ je o knjizi priča, a neke od njih su već nagrađene prvom nagradom na konkursima kao što su "Bugojanska vaza" u Bugojnu i "Zijo Dizdarević" u Fojnici.

Njene priče već su prevedene na nekoliko svjetskih jezika, a veliku pažnju čitalačke javnosti privukle su u književnim časopisima i na internet portalima, tako da je Blaževićeva bila gost i nedavno održanog Festivala književnosti "Imperativ" u Banjaluci. O knjizi, svom književnom radu i gostovanju na festivalu govorila je za "Nezavisne".

NN: Kako je došlo do saradnje s izdavačem i koliko je izlazak iz štampe Vaše prve knjige zapravo svetkovina, odnosno lična satisfakcija za autorku?

BLAŽEVIĆ: Zbirka priča "Svetkovina" upravo je objavljena i nestrpljivo iščekujem da prvi primjerci stignu do mene. Na njoj sam radila dugo, gotovo tri godine, i u konačnici sam imala rukopis od 30 priča. Od toga smo za zbirku odabrali 25 i te priče tematski i strukturom čine cjelinu. Suradnja s "Frakturom" započela je prije dvije godine, tada se na književnim portalima moglo naći nekoliko mojih priča, ali te prve su privukle pozornost uredništva, tako da sam vrlo rano dobila ponudu za objavu zbirke. Imala sam pred sobom dovoljno vremena za pisanje, što je odlično, jer nisam morala žuriti i mogla sam se svakoj priči posvetiti koliko je trebalo. A što se tiče satisfakcije... Moje svetkovine započinju već osamljivanjem i pisanjem, u tim trenucima jako uživam i presretna sam što su priče sada ukoričene.

Foto: M. Baškarad
Foto: M. Baškarad

NN: U pričama dajete glas ženama patrijarhalne Bosne, društvu gdje žene nisu uvijek imale pravo glasa. Koliko je važno pisati o kraju koji poznajete i nastojati, kako je to govorio Meša Selimović, djelu dati autentičnost jedne sredine, ali i univerzalnost kakvu nose teme smrti, stradanja, preživljavanja?

BLAŽEVIĆ: Nisam dvojila o čemu ću pisati, čak mislim da to nije bio izbor, nego je to već bilo zacrtano, odavno upisano u meni. Kad sjednem za stol da pišem selim se u svijet koji danas ne postoji, rekonstruiram ga iz sjećanja, zapisa, razgovora s ljudima. To je bajkoviti, magijski svijet, zatvorena zajednica koja ima svoja stroga pravila i ne prihvaća lako drugačijeg, tuđeg. Tu pronalazim teme o kojima želim pisati, prvenstveno biram ženska iskustva jer su mi poznata i bliska, tako da su u središtu priča junakinje koje se bore s krutim pravilima seoske sredine, u nesretnim su brakovima, odbačene zbog preljuba, izvanbračne trudnoće, žude za drugačijim životom, za ljubavlju i ispunjenjem seksualnih i drugih fantazija. Izvana one su dobre majke i supruge, izvršavaju svoje obveze, ali kad zatvore oči započinje njihov tajni život. One na taj način opstaju. Jako volim čitati književnost koja je lokalno obojena, osjetim da je autentična i živa. Sklona sam pričama koje su smještene na selo, u prirodu, u kojima mogu osjetiti da autor poznaje mirise i okuse. Sve to onda izvire iz teksta i zavodi čitatelja.

NN: Iako pišete o prošlom vremenu, Vaše pripovjedačice i protagonistkinje gotovo uvijek govore u prezentu. Zbog čega ovaj postupak smatrate efektnim?

BLAŽEVIĆ: Volim kad me priča već prvom rečenicom odvede na mjesto na kojem se odvija radnja, a pisanje u prezentu ima takav učinak. Nije to jedini kriterij, dakako, jezik mora biti dotjeran, sveden na minimum. Iz njega se kao korov mora odbaciti sve nepotrebno, a da se pritom ne oduzme ništa od jasnoće priče i ne naruši atmosfera koja njome vlada.

NN: Radite i na romanu nastalom po istinitoj priči. Riječ je o pogibiji djevojčice iz Vašeg neposrednog okruženja u ratu. Da li je ovaj događaj bio presudan da počnete pisati i kad možemo očekivati objavljivanje romana?

BLAŽEVIĆ: U "Svetkovini" se jedna od priča zove "Kapa" i napisana je u sjećanje na trinaestogodišnju djevojčicu Ivanu koja je ubijena u kasno ljeto 1993. godine. Ne znam da li je ta priča najbolja u zbirci, ali za mene je najvažnija. Tema je potresna i bilo je u emotivnom smislu teško napisati je. Nastala je u dvatri dana jer je dugo nosim u sebi. Zapisala sam je u svoj dnevnik kad sam imala 12 godina jer sam se bojala da ću je zaboraviti. Strašno se bojim zaborava i na ovaj način, kroz pisanje, konzerviram sjećanja. Od te sam priče napravila kraći poetski roman, u kojem su najintimniji trenuci života moje uže obitelji. Pokušavam biti nemilosrdna prema sebi dok pišem, u tekstu nema ustezanja, morate se potpuno otvoriti. Nećemo žuriti s objavom, ostavit ću si vremena da uredim tekst do kraja i da dopisujem. A treba pustiti "Svetkovinu" da dobije svoje vrijeme da zaživi.

NN: Više od pola života živite u Mostaru, ali svoje priče do sada niste smještali u savremeni Mostar. Zašto?

BLAŽEVIĆ: Da, u Mostaru živim 20 godina. To je sada moj grad, sve najljepše i najvažnije stvari su mi se tu dogodile. Međutim, ono što vas odredi kao osobu i najjači je dio vašeg identiteta jeste mjesto u kojem odrastate i oblikujete se kao osoba. To je ono što je zauvijek vaše. Na neki način osjećam da nemam pravo pisati o Mostaru. Barem je zasad tako.

NN: Nedavno ste gostovali na Festivalu književnosti "Imperativ". Kakvi su Vaši utisci i koliko ovakvi festivali, po Vama, znače za afirmaciju književnosti?

BLAŽEVIĆ: "Imperativ" je prvi književni festival na kojem sam gostovala kao autorica i bilo mi je zanimljivo naći se u toj ulozi i vidjeti kako će publika prihvatiti mene i priče koje sam čitala. Jako sam zadovoljna i sretna što sam upoznala drage ljude s kojima ću, nadam se, i u budućnosti surađivati.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije