Milan Vulić, pjesnik i prozaista iz Banjaluke, upravo je objavio svoju drugu knjigu pod nazivom "Valjda". Knjiga je objavljena u izdanju "Službenog glasnika Republike Srpske", tačno devet godina nakon Vulićeve "Zbirke grešaka" (Besjeda, 2017).
Za razliku od prve knjige, koja je žanrovski poezija, ovaj put u knjizi "Valjda" Vulić je objedinio svoje poetske i prozne radove.
U knjizi se našla i priča "Pomen", koja je bila prvonagrađena prije nešto manje od tri godine na konkursu "Ša festa" i Narodne biblioteke "Ćirilo i Metodije" iz Prijedora, a koja je tim povodom objavljena i u "Nezavisnim novinama". Ovaj put za naš list Vulić je govorio neposredno nakon objavljivanja svoje druge knjige.
NN: Urednik knjige je Stevo Grabovac, priređivač Milan Milošević, izdavač "Službeni glasnik Republike Srpske". Za početak, koliko ste zadovoljni ukoričenjem, odnosno izdanjem knjige "Valjda"?
VULIĆ: Počeću od uvoda u pitanje i konstatovati da je na knjizi radio i svoje sugestije i zamjerke iznosio dvojac koji ne može da živi bez knjige. Koliko god je ta činjenica značajna za mene, značajna je i za našu književnu scenu da se napokon neko sjetio da u moru primjera rogobatnog kadriranja u našem javnom sektoru, a čemu svjedočimo već decenijama, postavi i da slobodu, u konkretnom slučaju, Stevi Grabovcu. Ako ni zbog čega drugog, a ono barem zbog toga, svi treba da imamo razloga za zadovoljstvo. Što se knjige tiče, ono što mi je bilo bitno da kažem i utisnem je unutar korica i urađeno je dobro, a to je najbitnije.
NN: Zbog čega ste u istoj zbirci objavili i poeziju i prozu i koja je osnovna razlika, kod Vas, prilikom stvaranja u jednom u odnosu na drugi žanr?
VULIĆ: "Krivac" za sadržaj se krije u prvom pitanju. Milan Milošević, bespoštedni književni pregalac (za neupućene - urednik časopisa "Srp", čovjek koji je priredio preko 40 naslova u ediciji "Atribut" banjalučke izdavačke kuće "Besjeda" i sedam u ediciji "Biblioteka Jug" prijedorskog "Print Designa") je čovjek u čiji rezime, sposobnosti i ideju ne sumnjam, pa sam i pored početnog protivljenja, odlučio da mu pustim na volju i sada se ne kajem. Tanka nit koja čini vezu između odabranih pjesama i priča će nakon čitanja biti jasna i manje pažljivom čitaocu. Kad su u pitanju razlike u stvaranju među žanrovima, poezija je, u mom slučaju, posljedica zadovoljenja potrebe za pisanjem u situaciji kada mi nedostaje vremena za prozu. Zato sam sve priče napisao u pauzi između odlaska iz jedne i početka rada u sljedećoj firmi.
NN: Bilo da je riječ o poeziji ili o prozi, knjiga ima svoju geografiju i istoriju. Mjesto radnje je Bosna, a vrijeme, možemo slobodno reći, posljednje tri ili četiri decenije. Koliko Vas je u književnosti odredila upravo ta geografija i istorija? Hipotetički, mislite li da biste se bavili književnošću da živite, recimo, na Skandinavskom ili Pirinejskom poluostrvu, umjesto na Balkanskom poluostrvu?
VULIĆ: Nema tačke na kugli ili ploči (kako ko vjeruje i tvrdi) zemaljskoj, a da se na njoj ne može naći zanimljiv čovjek, pojava ili krajolik koji bi čovjeku sklonom pisanju pobudio pažnju i natjerao ga da viđeno opiše, tako da ne bih i nisam izbjegao poriv da se latim pisanja. Primjera radi, kad god sam šetao i šetam pitoresknim uličicama šarmantnih mediteranskih srednjevjekovnih gradića, umjesto zadivljenosti koju bi trebalo da osjećam pred radom umješnih arhitekata tog doba, proganja me misao o robovskoj i nadničarskoj sirotinji koja je skapavala u memljivim i hladnim podrumima kuća u kamenim ćorsokacima. Po principu "june u Carigrad, june iz Carigrada", narodnoj maksimi o nemogućnosti promjene čovjekovog karaktera promjenom prebivališta, kako god čovjek koji odavde ode u zemlje Zapada za parama ostaje slijep na anomalije svoje nove društvene sredine jednako koliko je, gledajući sebe, bio slijep na ovdašnje nepravde nanesene drugima, meni na drugoj strani ne bi promakle manjkavosti Zapada, kao što nisu promakle ni Dadi Topiću kad je konstatovao da "Grade se gradovi sjevera u crvenom znoju Južnjaka". Dakle, pisao bih i u Španiji i u Švedskoj, s razlikom što bih tamo možda nešto i zaradio od toga.
NN: U dvije priče "Prednikoljska" i "Prednikoljska II", dajete sjajan omaž svojim djedu i babi. Koliko su ovakvi profili ličnosti, u kojima naša generacija veoma lako može prepoznati svoje stare, danas zapravo postali rijetki? Da li su nam se navike i suština drastično promijenile?
VULIĆ: Hvala na ovome "sjajan", jer su te priče više lični zapisnik, dnevnik, podsjetnik za vraćanje na kolosijek u koji je potrebno da se uperim kad osjetim da sam na putu da zastranim. Ti nadljudi, ne samo moji direktni preci, nego i mnogi drugi ljudi toga doba, a pogotovo oni svojeglavi, pravdoljubivi, a takvi su, podrazumijeva se, pošteni, budu putokaz u trenucima kad zlo nadvlada. Ponavljam - ne u zlim vremenima, nego u trenucima kad zlo nadvlada, jer su sva vremena zla i većina svijeta je oduvijek pakosna i okrenuta samo svom interesu na štetu drugog, a kad zlo sjeme dospije i rodi, kasno je pitati se otkud. Tako da je odgovor na oba pitanje da su takvi primjeri oduvijek rijetki i da nam je samo drugačije civilizacijsko okruženje, ali ne i čovjekova suština. Da je drugačije, "Primjeri čojstva i junaštva" Marka Miljanova bi bio dvotomni roman, a ne knjižica od stotinak strana.
NN: U zbirci "Valjda" mnogo toga je autobiografskog. Koliko je autobiografije u priči "Kocoš" i kolika je sreća ili nesreća to što živimo u zemlji koja je prvak Evrope u broju kladionica po glavi stanovnika?
VULIĆ: Prije nekoliko dana, moj školski drugar Boško se sjetio da sam okušao sreću u Monte Karlu, ali nisam pogodio tako veliki dobitak koji bi mi priuštio skupocjeni sat, kao što je to slučaj sa likom iz "Kocoša". Od malih nogu sam koračao ruku pod ruku sa hazarderskim svijetom i nisam se pravio slijep. Generacija smo koja je rasla u vremenu u kojem se u kladionicama nisu tražile lične karte, pa smo već na pragu ludih godina mogli krišom, bez znanja roditelja, da zaokružujemo konačne ishode utakmica u pokušaju da uvećamo skromni džeparac. Danas kladioničarskim nalozima roditelja upravljaju djeca i to je dio procesa normalizacije svega što je nekad bilo nedopustivo. Kocka može da se široko definiše i kreće se od bezopasne dokolice do pogubne ovisnosti, kao uostalom i svaka druga ljudska aktivnost - ko pretjera sa hranom oboliće. Imao sam priliku da se upoznam s ljudima kojima je taj đavolji duh iz mašine donio životne obrte i nabolje i nagore. Drugih je sigurno više.
NN: Đuro Damjanović je rekao da je Vojislav Ilić gradsko dijete. Rođen je u Beogradu, ali napisao je najbolje pjesme o seoskoj jeseni, tako da je Đuro uvijek, kada prošeta Kalemegdanom, zastajao kraj njegove biste i poklanjao mu se. Ovog svjedočanstva sam se sjetio kada sam čitao Vašu knjigu. Rođeni ste i cijeli život živite u gradu, a najbolje priče iz knjige "Valjda" smjestili ste u selo. Zašto?
VULIĆ: Pomenuti Damjanović je iz Goleša, Ćopić iz Hašana, Kočić iz Stričića. Kočić je umro mlad, a druga dvojica su veći dio svog života proveli u gradu, pa ih opet znamo ponajviše po likovima sa sela. Kulenović je varoško, pa još begovsko dijete, a najpoznatije djelo mu je "Stojanka majka Knežopoljka". Ne svrstavam se u velikane, već vodim ka poenti priče. Na selu se živi od zemlje i sa zemljom u koju se konačno vraćamo. Čovjek na selu učestvuje u stvaranju života, sije sjeme, prati put od klice do ploda, seljaci su "hlebotvorci, čestit soj". Čak i kad je pokvaren, seljak je svetac, jer je saučesnik u stvaranju. U gradu se živi od papira, a papirom čovjek može samo da se obriše poslije nužde. U selu se živi od plodova rada i selo nas je vijekovima vadilo iz fekalija, a građani nas zasipali finalnim proizvodima defekacije. Odumiranje sela je za narod posljednji korak do provalije, a iz provalije nema nazad. Iz toga i iz nemoći da taj proces spriječim, vjerovatno dolazi moja opsesija selom i želja da ga barem ovako sačuvam.
NN: U pjesmama "Istine radi", "Živim u Bosni", pričama "Povratak" i "Propuh" i još nekim pjesmama i pričama iz knjige, čitalac upotpunjuje sliku o tranziciji, za koju su nam rekli da je počela poslije rata, ali nisu rekli kada se i da li se završila. S tim u vezi, da li su likovi poput Ilije Misirače (priča "Propuh"), iz nekadašnje radničke klase, danas prispjeli i gdje, osim u neku, usmenu ili zapisanu, priču?
VULIĆ: Nastaviću sa prethodnim pitanjem samo da bih potvrdio ispravnu postavku ovog pitanja. Tranziciju smo počeli prelaskom iz sela u grad, a nastavili smo je promjenom vlasničke strukture iz društvene/državne u privatnu. Onih kriznih poslijeratnih godina, većina tih seljaka nakalemljenih na asfalt, slabo je rađala. Odsječeni od zaraslog sela, ostali bez tla pod nogama u gradu, nisu prispjeli nigdje osim u priču.
NN: Kada i gdje možemo da očekujemo promociju knjige?
VULIĆ: Što se promocije tiče, pokušavam da se uskladim sa vremenom stavljanja u prodaju. Uglavnom dobijam informacije da knjige još nema, iako je izdavač dostavio prodavcima primjerke. Knjiga će biti dostupna u knjižari Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, "Kulturi" i u "Poštama Srpske". Najvjerovatnije ću banjalučku promociju održati na svoj četrdeseti rođendan, 21. aprila, a mjesto održavanja promocije ću objaviti u narednih desetak dana.
NN: Za kraj, recite nam nekoliko rečenica o Vašem pogledu na ovdašnju književnu scenu, u kojoj ste aktivni i kao jedan od urednika časopisa "Srp"?
VULIĆ: Prvo - velika je stvar da Srp opstaje, ali je to isključiva zasluga urednika Miloševića. Drugo - dok bude ljudi, pisaće se, a ljudi je sve manje. Pozitivne promjene sam već naveo, ali i pored toga ne mogu da se, umjesto odgovora, ne zapitam - kome, zašto i za čije babe zdravlje sve ovo radimo?
