Poezija je putokaz, naročito ako šalje poruke univerzalnih vrijednosti - ljubavi, razumijevanja, dobročinstva. Ona je svakako i lijek.
Odliv emocija prilikom stvaranja, njihovo razlivanje na list hartije, je kao prasak svjetlosti na nebu. Osnovna poruka poezije može biti trag postojanja u krajnje ličnom smislu, dok bi u opštem smislu to bila neprolaznost vremena ili momenata radosti, bola, tuge, svih onih trenutaka od kojih je sazdan život čovjeka. Svi ti momenti ugravirani su u život čovjeka i on ih tokom života mora proći.
Rekao je ovo za "Nezavisne" pjesnik iz Podgorice Miloš Beloica, autor zbirke pjesama "Orfej u gori". Beloica je ranije objavio zbirku pjesama "Val duše" i priredio zbirku pjesama "Zavičaju na dar". Dobitnik je Euridikine povelje za autentičnost lirskog iskaza u pjesmi "Orfej u gori" na festivalu poezije u organizaciji Kluba ljubitelja knjige "Majdan" u Kostolcu 2022. godine.
"Naravno da mi ovo priznanje znači, tim prije što učešće na festivalu predstavlja moj prvi takmičarski iskorak. Za autora koji se prvi put pojavljuje na jednoj pjesničkoj manifestaciji ovo priznanje je jako značajno i iz razloga što isto dolazi od autora koji su velika regionalna imena u svijetu poezije. Tako da isto predstavlja podstrek, ali i obavezu", kazao je Beloica.
NN: Šta "Orfej u gori" donosi novo u odnosu na prethodne zbirke?
BELOICA: "Orfej u gori" možda donosi novu vrijednost mojoj zavičajnoj gori, koja je na neki način zaboravljena. Tu zaboravljenu zavičajnu goru pokušao sam da oživim brojnim pjesmama i da je održim budnom za neka buduća pokoljenja. Možda će ona njima više značiti i možda će joj više dati od mene, jer sam od nje samo uzimao sve što sam mogao ponijeti i to dugo čuvao u oku i sjećanju, ali i vraćao joj ono što sam jedino mogao i znao - nadu i pjesmu.
NN: U nekim pjesmama "Orfeja u gori" tugujete za zavičajem. Koliko nas on određuje i daje smisao našem postojanju, da li danas ljudi prelako zaboravljaju korijene?
BELOICA: Čovjek je list na stablu koje ima svoj korijen. List ne može nastati bez stabla, kao što ni stablo ne može postojati bez korijena, s tim što mi često gubimo iz vida svoje stablo i korijene. Možda je to usud modernog čovjeka koji se sve više okreće materijalnim vrijednostima, često zaboravljajući svoje korijene i činjenicu da će i on jednoga dana biti dio prošlosti.
NN: U pjesmi "Napuštena zemlja" kažete: "Rasparali tvoju dušu/Kao kamom od dželata/Ali niko nije mogao/Staviti ti omču oko vrata/No ne mari za to čovjek/Davno te je napustio/Otišao u svijet bijeli/Korijene svoje zaboravio". Koliko se ovdje ukazuje na zemlju kao majku i čovjeka koji je spreman da, zarad boljeg života, napusti ono što je u suštini njegovog bića?
BELOICA: Pomenuta pjesma oslikava snažnu povezanost čovjeka sa ognjištem, samim tim i sa toplinom majčinog krila, koje je uz ognjište simbol svakog zavičaja. Naročito kada se čovjek iz daleka osvrće i gleda tamo odakle ga griju najtopliji zraci sunca ili noseći ih u sjećanju uzalud čezne za njihovom toplinom.
NN: Kako ste otkrili svoj pjesnički dar i počeli da pišete pjesme?
BELOICA: Želja za pisanjem poezije javila se u meni vrlo rano. Stidljivo stvaranje dugo sam čuvao kao neki lični odušak od svakodnevice, obaveza, učenja. Kasnije sam se odvažio i to podijelio sa čitaocima. U poeziji se čovjek rađa, raste i razvija, ali poezija, i stvaralaštvo uopšte, ima tu moć da čovjeka učini besmrtnim. Ne umire njegovo djelo, bez obzira na vrijednosni sud koji isto prati.
NN: Da li ste imali neke pjesnike koji su Vas inspirisali i bili Vam uzor, koga danas najviše čitate?
BELOICA: Ne mogu konkretno reći da mi je neko bio uzor, ali je sasvim sigurno bila od uticaja poezija koju sam čitao tokom školovanja da u sebi potražim, a potom i nađem tu neku stvaralačku nit. Tu prije svega mislim na poeziju Desanke Maksimović, Alekse Šantića, ali i na pisce poput Andrića, Selimovića, kao i brojne inostrane stvaraoce… Njihova djela su od uticaja, ne samo na pjesnički i opšteknjiževni razvoj već i na sopstvenu spoznaju ličnosti. Naravno, tu je i vanvremenski Njegoš, koji po svojoj književnoj snazi može biti uzor svih uzora. Danas se najčešće vraćam Njegošu, uvijek iznova čitajući njegovo neprolazno djelo.
NN: Kakvi su Vam planovi za budućnost, radite li na novim zbirkama?
BELOICA: Kada čovjek u sebi prepozna pjesnika i to potvrdi stvaralaštvom, on više nema pravo da bira - pjesnik je. A biti pjesnik znači rađati poeziju, vezivati za papir momente inspiracije. Iz tih nagomilanih momenata rađaju se zbirke pjesama. Ono što predstavlja zadovoljstvo ne može umoriti čovjeka, tako da ću i u narednom periodu svoje pisane užitke ovjekovječiti nekim novim zbirkama.
NN: Možemo li u narednom periodu da očekujemo promociju Vaše knjige u Banjaluci ili nekom drugom gradu u BiH?
BELOICA: Banjaluku sam posjetio u novembru prošle godine, gdje sam naišao na srdačan prijem i toplu dobrodošlicu. Svakako ću u narednom periodu nastojati da ispunim dato obećanje i organizujem promociju u Vašem gradu. Banjaluka i Banjalučani to svakako zaslužuju.
Branko Miljković uvijek aktuelan
NN: Nedavno je Dejan Stojiljković objavio roman o jednom od najvećih pjesnika ovih prostora Branku Miljkoviću. Koliko su ovakve stvari bitne kako bi edukovale nove generacije da se bave Miljkovićem i njegovom poezijom?
BELOICA: Postoje kvalitetni pjesnici koji su potpuno zaboravljeni. Među takvim pjesnicima bila je Miljkovićeva prijateljica Gordana Todorović. Njeno stvaralaštvo udahnulo je novi književni život zahvaljujući nesebičnoj književnici Milici Milenković, koja je svojim naučnim radom potpuno oživjela Gordanino djelo. Kada je riječ o Miljkoviću, situacija nije takva. On je uvijek aktuelan. Dejanov roman je prikazao Miljkovića iz nekog drugog ugla, približavajući njegovu ličnost publici. Takvim nesebičnim pristupom Dejan nama stvaraocima daje primjer, jednako kao i Milica, da vrednujemo djela književnih prethodnika. Pjesnika Miljkovića izuzetno cijenim. Iako je umro u 27. godini života, ostavio je neizbrisiv trag u svijetu poezije. Njegova "teška riječ" ima sve veću vrijednost i književni značaj.
Poezija dostupna čitaocima
NN: Gdje je poezija danas, da li je zapostavljena u odnosu na prošla vremena?
BELOICA: U ovom vremenu poezija je veoma dostupna čitaocima. Razvoj tehnologije učinio ju je dostupnom svuda, na svakom mjestu. Pored toga pojavio se veliki broj pjesnika. Da li je to dobro za poeziju, nije na meni da sudim, ali svakako ne vidim ništa loše u tome što ljudi pišu. Čije stvaralaštvo će nadživjeti samog autora, to je posebno pitanje. Prije stotinu godina, ljudi, naročito u perifernim djelovima današnjih država, na ovom našem prostoru, dobrim dijelom su bili nepismeni, te ukoliko je neko od njih imao dara za poeziju usmenim kazivanjem bez zapisivanja, skoro da nije mogao ostaviti bilo kakav trag. Sve što nije zapisano vrijeme je brzo potiralo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
