Ruski pisci se nalaze na bukvalno svakoj listi ljubitelja umjetnosti lijepe riječi. Ruski klasični pisci pripadaju grupi posebnih stvaralaca čije riječi otvaraju mnoga pitanja, a ipak nose univerzalne poruke prijemčive i savremenom čitaocu.
Neki od najdubljih, najkontroveznijih i najkompleksnijih likova ikad opisanih u knjigama upravo su junaci klasičnih ruskih romana. Ruski klasici iz perioda kasnog romantizma i realizma smatraju se jednima od najboljih ostvarenja u istoriji književnosti. To su knjige kojima se mnogi od nas stalno vraćaju, koje nas neodoljivo privlače i kojima je teško naći adekvatnu zamjenu među savremenim naslovima.
Iako su iznjedirili neke od najvećih djela književnosti, ruski pisci nisu bili posvećeni samo svom stvaralaštvu, već su zarađivali za život kao doktori, diplomate i prevodioci.
1. Aleksandar Griboedov - diplomata, pisac, dramaturg, orijentalist, kompozitor, pijanist, satirik
Griboedov je rođen u Moskvi, u bogatoj porodici. Prema svjedočenju rođaka, Aleksandar je u djetinjstvu bio veoma fokusiran i izuzetno pametan. Sa šest godina tečno je govorio tri strana jezika, u mladosti već šest: engleski, francuski, njemački i italijanski, a veoma dobro je razumio latinski i starogrčki jezik. Na početku je dobio kućno obrazovanje pod mentorstvom leksikografa Ivana Petrozilijusa.
Godine 1812, za vrijeme Napoleonove invazije, stupio je u Huzarski puk, u kojem je služio do 1816, a 1818. slan je kao diplomatski predstavnik Rusije u Persiju pa onda prebačen u Gruziju. Zbog dobrog poznavanja jezika služio je na granici s Persijom u tadašnjen gradu Tiflis (današnji Tbilisi). U međuvremenu bavio se i pisanjem, njegove drame su predstavljene i u pozorištima u Sankt Peterburgu.
2. Aleksandar Puškin - pjesnik, prozaik, dramaturg, književni kritičar, prevodilac, novinar, istoričar
Aleksandar Sergejevič Puškin najveći je ruski pjesnik iz razdoblja romantizma. Jedan je od utemeljitelja savremenog ruskog književnog jezika i do danas drži za najvećeg ruskog pjesnika. Osim romana u stihu "Evgenij Onjegin" i "Bajke o ribaru i ribici", autor je nacionalne poeme "Rustan i Ljudmila", drame "Boris Godunov", pripovijetke "Pikova dama" i brojnih drugih djela. Rođen je u Moskvi kao potomak vrlo stare i ugledne aristokratske porodice, čije plemstvo datira od samih početaka ruske države, iz 12. vijeka.
Svoje prve pjesme Puškin piše s oko 15 godina, kada je bio učenik Carskog liceja u Carskom selu nedaleko od Sankt Peterburga (grad se danas njemu u čast zove Puškin). Završivši školu Puškin živi u Sankt Peterburgu, dobija posao u ruskom Ministarstvu spoljnih poslova, živi vrlo aktivan društveni život, posjećuje pozorišta, salone, prijateljuje s drugim mladim aristokratima, književnicima i intelektualcima liberalnih nazora, te postaje svojevrsni glasnogovornik napredne omladine. Puškin se nije libio kritikovatii i ismijavati moćnike, pa i samog cara, nespojivo s državnom službom te je dobio otkaz, prijeti mu progonstvo u Sibir, no zbog intervencije njegovih prijatelja kod cara dobija blažu kaznu: progonstvo u južni grad Kišinjev. U Kišinjevu boravi do 1823, radi kao službenik, postaje član masonske lože i tajne organizacije koja se bori za oslobođenje Grčke od turske vlasti. Upoznaje se s Bironovim djelom i evropskim romantizmom te stvara dvije romantične poeme, "Kavkaski zarobljenik" i "Bahčisarajska česma", koje mu nakon objavljivanja donose književnu slavu u cijeloj Rusiji. Profesionalni književnik postaje tek 1823. godine i uspijeva se izboriti za premještaj u grad Odesu na Crnom moru.
3. Anton Čehov - doktor
Anton Pavlovič Čehov je ruski ljekar, novelist i dramski pisac. Svojim je brojnim originalnim kratkim pričama i dramama raspoloženja, od kojih su najpoznatije "Galeb", "Ujak Vanja", "Tri sestre" i "Višnjik", začetnik modernizma.
Nakon finansijske propasti oca, 1876. godine njegova porodica bježi od dugova u Moskvu, te živi u siromaštvu. Anton, tada u dobi od svega 16 godina, ostaje još tri godine u rodnom Taganrogu kako bi rasprodao preostalu imovinu i završio školovanje. Da bi preživio, bavio se pored ostaloga privatnim podučavanjem, sarađivao je s novinama i slično, te je u tom periodu intenzivno čitao. Upravo tada, 1879. godine, napisao je svoju prvu komediju "Bez oca", koja nije sačuvana.
Godine 1879. seli u Moskvu te upisuje medicinu, koju je završio 1884. godine te počinje raditi kao doktor, što će do kraja života ostati njegovo glavno zanimanje, premda ne i ono koje će mu donositi glavninu prihoda. Sam je izjavio: "Medicina je moja žena, a književnost je moja ljubavnica". Već 1885. godine javljaju se prvi simptomi tuberkuloze.
Godine 1887. putuje u Ukrajinu zbog zdravstvenih razloga, te ga taj put potiče na pisanje pripovijesti "Stepa". Godine 1892. kupuje malo imanje u Melihovu, izvan Moskve, gdje do 1899. živi s porodicom. I tamo radi kao doktor, često suosjećajući s ruskim siromašnim seljacima iz okolice i liječeći ih besplatno, nauštrb vremena za pisanje.
Prvu od svojih velikih drama, "Galeb", napisao je 1894. godine. Zbog sve lošijeg zdravlja 1898. godine Čehov seli u Jaltu, na Crnom moru, gdje je u svojoj vili primao goste poput Tolstoja i Gorkoga. 1901. godine ženi se glumicom Olgom Kniper, koja je igrala u prvim postavama njegovih drama. Čehovljeva se tuberkuloza pogoršava i 1904. godine on u 45. godini umire u njemačkom termalnom lječilištu, a pokopan je u Moskvi.
4. Maksim Gorki - fizički radnik
Maksim Gorki potiče iz osiromašene radničke porodice. Radio je kao šegrt, nosač, pisar, pekarski radnik, ikonopisac, statist putujućeg pozorišta. 1902. je izabran za počasnoga člana Ruske akademije.
Gorki je bio aktivan u nastajanju marksističkog komunističkog pokreta. Javno se suprotstavljao carskom režimu te se neko vrijeme usko povezivao s Lenjinom i Bogdanovljevim boljševičkim krilom partije. Značajan dio svog života bio je prognan iz Rusije i kasnije Sovjetskog Saveza. Godine 1932. vratio se u SSSR na poziv Josipa Staljina i tamo živi do svoje smrti 1936. Nakon povratka službeno je proglašen utemeljiteljem socrealizma. Uprkos njegovoj službenoj reputaciji, odnosi Gorkog sa sovjetskim režimom bili su prilično teški.
5. Gajto Gazdanov - taksista i fizikalac
Prve Gazdanovljeve priče objavljene su u Francuskoj 1926. godine na ruskom jeziku. Njegovi romani "Veče sa Kler" (1929) i "Sablast Aleksandra Volfa" (1948) postali su njegova najpoznatija djela, pominju ih pisci Maksim Gorki, Ivan Bunjin i Vladislav Hodasevič. Gazdanov je bio član francuskog pokreta otpora u okupiranoj Francuskoj. Godine 1953. pridružio se Radiju Slobodna Evropa kao urednik. Iako je savršeno naučio francuski dok je živio u Francuskoj, Gazdanov je nastavio da piše priče na ruskom.
Rođen je 1903. godine u Sankt Peterburgu, ali je odrastao u Sibiru i Ukrajini, gdje je njegov otac radio kao šumar. Učestvovao je u Ruskom građanskom ratu na strani Vrangelove Bijele garde. Godine 1920. napustio je Rusiju i nastanio se u Parizu, gdje je bio zaposlen u fabrikama "Renoa". Njegove rane pripovijetke i romani bavili su se ovim ruskim iskustvom, ali sredinom tridesetih, godine u Parizu okrenule su Gazdanovljeve teme ka životu, ruskom ili francuskom, u Francuskoj. Kasnije je zarađivao za život kao taksista. Gazdanov se može smatrati bijelim emigrantom. Umro je u Minhenu 1971. godine.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.