Nedeljko Babić jedan je od četiri ovogodišnja laureata "Pečata varoši sremskokarlovačke", nagrade koja se od daleke 1967. godine dodjeljuje u organizaciji "Brankovog kola".
Žiri ove institucije nazvao ga je majstorom soneta, koji u nagrađenoj knjizi "Zavičaj" ("Besjeda" 2018) predstavlja lepezu virtuoznih rješenja vjekovne forme, te pokazuje da takav pjesnički projekat ima monumentalni karakter.
Babiću će nagrada biti uručena u martu tekuće godine na "Prolećnim Brankovim danima", a povodom iste, kao i o književnosti i književnim prilikama govori u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Šta za Vas znači nagrada "Pečat varoši sremskokarlovačke"?
BABIĆ: "Pečat", kao književna nagrada, za mene je potvrda da se nisam uzalud brljugao u kolovr(a)tnim virovima jezika srpskoga. Nagrađena je knjiga, podebela za takmičarski zaskok na bilo kakve časti i počasti. Slao sam je, privatno, tek nekolicini ljudi kojima vjerujem, i kad sam u vašim novinama, (u kojim čitam, kao i u svim latiničnim, samo rubriku Kultura,) vidio svoju sliku, nisam se osjećao - laureatski inkluzivno. Inkludirao sam se tek kad sam saznao ko su članovi žirija - krupna imena srpskog pjesništva. Poznajem njihova djela više nego njih lično, a oni mene ni toliko. U esejističkom obrazloženju za dodjelu "Pečata" razumio sam da je moj "Zavičaj" neko zaista pročitao. Dobijao sam neke nagrade u minulom vijeku, (Najbolja knjiga u Republici Srpskoj za 1996. godinu) i nisam ih forsirao kao certifikate biografskog karaktera. "Pečat varoši sremskokarlovačke" primoraće me da se ubuduće pozivam i na neke od tih nagrada, a najdraža mi je "Mikina čaša" u Nišu, za sveukupni utisak na sićevačkoj sedmodnevnoj književnoj vinopijadi; u baš-baš jakoj konkurenciji - čuveni Slobodan Stojadinović Čude, pa i Zoran Milić, Moma Dimić - mir dušama njihovim.
NN: Nagrađena je Vaša knjiga "Zavičaj". Ukratko, šta za Vas lično predstavlja zavičaj?
BABIĆ: Moj zavičaj ima pečalnu geografiju - od sarajevske bježanije ispred sandžak-azdije do beogradske Sandžačke ulice br. 11. Moj zavičaj leži na Božjoj oplazi; /Baštovan Truleži ruga mi se, plazi / i službeno brine čiji sam i kome / plaćam članarine - čast Nečastivome.
NN: Da li u vremenu kad mladi sve više odlaze u inostranstvo i trajno napuštaju ove prostore postoji kolektivna svijest o zavičaju?
BABIĆ: Mi, Srbi, čini mi se, pokazali smo da kolektivne svijesti nikad nismo imali - ni o čemu. Samo traumu! Moja djeca su rođena u Sarajevu, a moje unuke u Beogradu. Sin glasa za jednu partiju, snaha za drugu. Kćerka i ja preziremo i jedne i druge i treće; ona kao pravnik ne može da u vlastitom stanu živi od svoje plate. Meni je penzija tri puta manja, dovoljna da gospodski preživljavam sa gljivama i koprivama na imanju pokojnih roditelja. Naša svijest o zavičaju je na nivou poniženja koje smo iz njega ponijeli kao trajnu traumu!
NN: Žiri za nagradu Vas je nazvao majstorom soneta. Koliko godi ova sintagma i mislite li da se u lavini slobodnog stiha u posljednjih sad već sto godina srpskog pjesništva pjesničko majstorstvo ipak najviše osjeti prilikom čitanja soneta?
BABIĆ: Životujem u sonetu. Profesor Miloš Kovačević napisao je da će teorija književnosti morati ozbiljno da se pozabavi mojim slučajem; e da kako znalci imenuju nebesku armaturu u nosivosti srpskog soneta; a napravio sam i krstoliki vijenac u palindromu, po principu magične sator-formule, sa krstolikim mezostihom i krajgranesijama. Tu su i soneti pravljeni od anagrama, a rimovani... O mojim knjigama postoje i ozbiljni tekstovi profesora Nikole Koljevića, Huseina Tahmiščića, Dragoljuba Jeknića, Nedeljka Kravljače, Dušana Zurovca, Jovana Vukovića, Milana Trbovića, Miroslava Radovanovića, Časlava Đorđevića, Rajka P. Noga, Branka Stojanovića, Brane Crnčevića, Radmile Popović, Luke Šekare, Ranka Popovića. Pisao sam i takozvani slobodni stih, i poštujem ga ako nije amalgam u maglama, ali vjerujem da se majstorstvo može majstorstvu primaći samo u sonetu. Pripremio sam bio i skraćeni izbor u četiri knjige i pokušao objaviti u monopolskoj izdavačkoj kući u Istočnom Sarajevu, pa potom u Beogradu, ali o tome je bolje da ćutim! To košta 20 mojih penzija, ili skoro cijelu jednu platu direktora koga je jedan od mojih nesuđenih izdavača pismeno, uzalud, molio da pomogne.
NN: Kakvo je Vaše mišljenje o književnoj sceni u Republici Srpskoj i koliko ovo društvo uopšte mari za književnost?
BABIĆ: Na toj sceni su književni đuturumi, samozvani klasici, sa tomovima knjiga koje počesto nisu ni zdrave za čitanje, a promovišu ih i u džamijama i u katedralama. Mladim autorima preporučuju se stolačkom poetikom i šokačkom unijatskom etikom. Najmlađi jurišnici prema slavi pokušavaju da im se otmu i prešaltaju drugim kanalima, a sa dobrim izgledom da se afirmišu samo ako se latinično zagrcnu skribomanstvom jergovićevskog tipa. Scena, kad joj se pridodaju i aktivnosti po književnim klubovima istog mizanscena, baš je kalna, skoro pa fekalna! Časopisi, izuzimajući rijetke izuzetke kao što je "Bokatin Dijak", takvi su da ozbiljan autor ne bi poželio ni inicijale imena da mu pomenu. Ni projekti koji dobiju finansijsku podršku Ministarstva najčešće nisu vrijedni bilo kakve pohvale. I, što je najgore, ništa to nije slučajno, na književnoj, pa i na likovnoj sceni. Ipak, utješno je, imamo dobrih mladih pisaca, koje treba srdačno podržati. Po mom mišljenju, sviđalo se to kome ili ne, takozvanu vrijednosnu ljestvicu trebalo bi da određuju kvalifikovani teoretičari na našim katedrama za književnost.
NN: Jedan ste od osnivača Udruženja književnika Republike Srpske. Jeste li zadovoljni današnjim djelovanjem ovog udruženja?
BABIĆ: Bio sam sekretar Udruženja dok je imalo status ustanove od posebnog nacionalnog značaja, a kad su iz Alijinih čadora doveli jednog slučajnog namještenika u bujrum ministarsku fotelju kulture u Banjaluci, lično sam i o sopstvenom trošku preselio dokumentaciju Udruženja književnika Republike Srpske iz tadašnjeg Srpskog Sarajeva u novoproglašenu prijestolnicu, sve u amanet banjalučkoj književnoj bratiji, zajedno sa neopozivom ostavkom na funkciju sekretara. Ostavio sam im i 300 za to vrijeme luksuznih članskih karata, sa ikonom Svetog Luke. Da ni za šta nisam bio zaslužan - jesam spriječio cijepanje Udruženja, po bijednom scenariju separatista iz Beograda. Da sam imao trunku prozorljivosti, trebalo je da se tada ispišem i iz Udruženja književnika Republike Srpske. U dva beogradska ne bih danas ni za Nobelovu nagradu.
USPOMENE
Sav u božjoj kosmos-seni
časim časak,
da u duši-vaseljeni
skrasim prasak...
A u meni
i Bog, likom dragih žena,
razvremeni
samo tuđa jutra, snena...
U toj sreći
kosmos celi i postoji
dok u sveći
s nebeskim nas snom ne spoji:
u pepelu uspomena,
sad kad svi smo - samo sena.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.