Književnost

Nedostaje kao junak iz priče

Nedostaje kao junak iz priče
Nedostaje kao junak iz priče
Milan Rakulj

Nasljednik Petra Kočića i Branka Ćopića, pisaca koji su pisali poeziju - Đuro Damjanović, pjesnik koji je pisao prozu, napustio nas je i u vječnom počinku pridružio se zemljacima prije tačno šest godina.

Svakom ko ga je viđao za života nedostajao je drugačije nego drugi ljudi nakon smrti. Nedostajao je kao Jevtaš iz njegove pripovijetke "Jevtaš, kad dođe zima", a kako se priča, i naš Đuro se upokojio zaspavši u snijegu nedaleko od rodne kuće u Golešima, kod Banjaluke. Jevtaš je Đurin lik koji je dolazio da se ugrije kod drugih, iako s njima drva nije cijepao, da popije kafu i rakiju, iako s njima nije šljive tresao.

On i jutro, godinama, dolazili su zajedno sve do dana kada su ga svi odbili sa kućnog praga, pa je ovaj odlučio da umre, a bez njega poslije nikom nije bilo isto. Neobičnu sudbinu junaka iz svoje priče, Đuro Damjanović kao da je neprestano na svojoj koži doživljavao u posljednjim godinama života. Svako jutro imao je sličnu rutu. Birtija Narodnog pozorišta RS, mjesto broj jedan, gdje je znao doći kod glumca Ljubiše Savanovića da mu ovaj prekucava pjesme i šalje u beogradsku "Politiku". Jednom, nakon što su naručili piće, konobar je pitao Ljubu "Plaćaš odma', ili da pišem?" Đuro je rekao: "Samo ti piši, pa ćeš da vidiš kako se od pisanja živi."

Birtija Filozofskog fakulteta u Banjaluci, mjesto broj dva, gdje mu je Kike, koga je Đuro nazivao njaboljim konobarom u gradu, točio rakiju uvijek iz drugih razloga. Za godišnjicu smrti svog drugara Branka Ćopića pio je i govorio: "Nije se bacio u reku, na šetalište je, na kej." To je izazvalo galamu profesora Miodraga Vulina: "Idi bre Đuro, piješ zbog Ćopića - Ćopićevo jedino delo što valja je 'Bašta sljezove boje', njegov seljak je glup čovek, koji govori 'sreća pa u glavu' - Kočićev seljak je pametan čovek i takav seljak u literaturi treba i da ostane." Đuro je samo slegao ramenima i rekao: "Bez obzira, pijem za Ćopića." Nedugo zatim, umro je i profesor Vulin. Đuro je došao, navio čašicu i rekao "Pijem za Vulina." Tad smo ga pitali: "Đuro, da li bi Vulin pio za tebe", a odgovorio je: "Bez obzira, ja pijem za Vulina, Vulin je bio pametan čovek."

Imao je Đuro i svoju treću, četvrtu i petu kafanu, ali u svakoj se zadržavao pola sata, s tim da bi svuda svratio bar tri puta dnevno. Bez njega te kafane, ako do danas nisu zatvorene, ono bar nisu iste, s njim, bile su kultne.

Kada su ga, kao što su Ivu Andrića na Baščaršiji, zadirkivali pitanjima "Pisac napiše l' se šta", Đuro je vraćao: "Lakše je piti nego pisati." Iako je sijed, čupav i bradat, sa crnim šeširom i žutim mantilom, tih godina izgledao kao beskućnik i oni koji nisu nikad ništa njegovo pročitali, znali su da piše i da je na ulicu izašao direktno iz čitanke.

"Đuro, zar nije vruće u tom mantilu", pitao ga je jedan prolaznik jednog ljetnjeg dana, kada se pjesnik odbranio pitanjem: "Je li tebi vruće u toj majici kratkih rukava?" Prolazik je rekao: "Jeste", na šta će Đuro zaključiti: "Eto, vidiš da nije do mantila."

Moja generacija, generacija brucoša Filozofskog fakulteta na studijima književnosti 2006. Damjanovića je smatrala, ako ne Diogenom, ono bar Tinom Ujevićem našeg doba. Neki su govorili: "Da ne živi kako živi, svi bi mu danas skidali kapu", no Đuri, kao i svakom piscu koji nikad nije želio da bude osrednji, nego ili najbolji ili najgori, zadnje što je trebalo jeste sažaljenje. "I tako, ja, na kraju, odam se očaju. U očaju bio sam spretan, lakše nego l' biti sretan", pjevao je Đuro, a njegova se poštovala.

Danas, šest godina nakon smrti, stvari sa Đurom Damjanovićem polako počinju da se sređuju. Iako je odavno ušao u školske lektire i čitanke ("Ja nisam član nijedne stranke, član sam čitanke") tek sada su u pripremi njegova sabrana djela. Šuška se i o osnivanju zadužbine sa njegovim imenom, dok trenutno ime Đuro Damjanović nosi jedna književna nagrada i ulica od Banjaluke prema selu Goleši, u MZ Saračica. Ovog zadnjeg što se tiče, podsjećam, Đuro je govorio: "Daju li mi ulicu kad umrem - odmah je mijenjam za stan." Toliko o tome koliko se ovdje misli o piscu dok je živ.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije