Djelo Petra Drugog Petrovića duhu Crne Gore jeste dah, matica koja je sopstvenom snagom sabrala pređašnje elemente suštine u jedan jedinstveni i nedjeljivi korpus, ka čijem centru gravitiraju svi ovdašnji mikrouniverzumi. Uostalom, Njegoš je uticao i na geografiju Crne Gore, jer kako kaže stih Ilije Lakušića, "Lovćen bješe brdašce do Njegoševe smrti…". Njegoš je, zapravo, istina koju nije moguće prećutati.
Ovo je za "Nezavisne" rekao Aleksandar Ćuković, jedan od vodećih književnika i književnih kritičara mlađe generacije u Crnoj Gori, koji se kako Njegošem, tako i savremenim trenutkom u društvu bavio u svojoj najnovijoj knjizi "Teror razonode".
Riječ je o knjizi eseja koju je objavio Institut za srpsku kulturu iz Nikšića, a više o temama kojima se bavio u njoj Ćuković je govorio za "Nezavisne".
NN: Nedavno je objavljena knjiga eseja, književnih kritika i intervjua "Teror razonode". S obzirom na to da su forme i teme tekstova raznovrsne, šta, po Vama, ovu knjigu čini jedinstvenom cjelinom?
ĆUKOVIĆ: Svi tekstovi u ovoj knjizi, ma kojim povodom da su nastajali, jesu izraz otpora i nepristajanja na ispraznost stvarnosti koja nam se nameće kao realnost bez alternative. U suštini, vezivno tkivo ove knjige jeste prezir prema svakome i svačemu, što doprinosi održavanju iluzije izbora koja je gora i štetnija od otvorenog uskraćivanja alternative jer smanjuje mogućnost za zametanje klice otpora, a samim tim i zdrave misli i duha. Najveći dio tekstova u ovoj knjizi nastao je, između ostalog, i kao kritika ispraznosti razonode, ali i kritika manipulacije razonodom, koje imaju nesagledive posljedice po mala društva, ali i čovječanstvo u cjelini, i kojima se, čini se, nemoguće oduprijeti.
NN: U više navrata ste govorili da je čitaoca zamijenio imitator ili kupac, a ovu knjigu otvarate sveobuhvatnijim ogledom "Smrt čitaoca?". Koliku nadu za čitaoca ostavlja upitnik na kraju sintagme?
ĆUKOVIĆ: Plašim se, isuviše slabu. Teoretičari su zaokupljeni smrću autora, previđajući smrt čitaoca. Bez smrti autora, znamo, nema ni rođenja junaka, ali junaka rađa jedino čitalac. Ko je zaboravio, ponoviće mu se - mrtvac ne može da rađa. U fokusu mora biti čitalac, a svijet današnjice mora naći način da sačuva i rodi tu rijetku, kako pisac reče, "gladnu gradsku zvjerku", čiji posao se čini zaludnim. Ukoliko se to ne dogodi, kao civilizacija smo - pročitani.
NN: Pišući o fudbalu kritikujete društvo spektakla u tekstu "Može li pisac biti navijač?" Kada bi pitanje bilo obrnuto, može li navijač biti pisac, a da pretpostavimo da navija za kakvu nečovječnost, koji bi bio Vaš odgovor?
ĆUKOVIĆ: U ovom i ovakvom svijetu sve je moguće. Nečovječnost je danas na cijeni upravo zbog činjenice što živimo u eri spektakla. Najgori nam uspostavljaju mjere, vrše procjene i boje svijet. Živjeti u takvoj stvarnosti je rizično i jezivo. Nemalu odgovornost snosimo mi koji to dopuštamo. Svijet spektakla, upravo preko fudbala žigosali su i Borhes i Orvel, kod nas Miro Vuksanović, ali i plejada drugih pisaca. Svi oni su znali da nije riječ o čudesnoj igri na terenu, već o onima koji to posmatraju i načinu na koji to rade. Navijači su sporni, kao i sve što dolazi od njih. Čovjek, a naročito pisac, ne smije dozvoliti da bude navijač. Biti dio mase primitivizam je prve vrste. Navijač je osoba koja sopstvena životna nezadovoljstva, sve nemoći, promašaje, političke, građanske i druge impotentnosti, ali i sve životne domete, nalik onom koji šopinguje (jer takva osoba može biti u pravu samo kao kupac i nikako više!), kompenzuje radošću koja nastaje činjenicom da je Ajaks umuvao gol Interu. Nije li ovo portret osobe koja sintagmu "glava kuće (porodice)" manifestuje apsolutnim pravom na daljinski upravljač, kauč i moći nad psom, djecom i suprugom? Navijač je podanik 21. vijeka, a suština spektakla jeste odvraćanje od suštine. Stoga, zahvaljujući navijačima bez kojih sport nikada ne bi postao industrija i spektakl, i oni koji bi mrzjeli fudbal, više za to nemaju priliku. Nema ga.
NN: Koliko Vam nekadašnje novinarsko iskustvo pomaže u književnim formama?
ĆUKOVIĆ: Gotovo čitavu deceniju proveo sam u novinarstvu, baveći se isključivo kulturom. Prije par godina sam uvijek haotičnu redakcijsku košnicu zamijenio nikad poremećenom tišinom biblioteke, snom i rajem svakog pisca. Novinarsko iskustvo je za cio život i sve njegove segmente, pa tako i za književno stvaralaštvo. Vatra novinarstva lako opeče, ali počesto izraste i u baklju u mrkloj i strašnoj noći. NN: Radoje Femić piše da u "Teroru razonode" opominjete da je vrijeme udobnosti prošlo, te da se akademskim apelom mora stići i tamo gdje sterilna i samodovoljna akademska misao ne zalazi. Na koja konkretna mjesta akademska misao obično ne zalazi, a na kojima ste Vi, kako to Femić kaže, potpisali akademsku objavu rata dominirajućem duhu površnosti i lake zabave? ĆUKOVIĆ: Akademska misao na našim prostorima je u trci za bodovima, a u skladu sa pravilima koja smo svi odreda prepisali sa strane (ili kanimo prepisati, ako već nijesmo), zapostavila identitetske nauke, upuštajući se na taj način u rizik neslućenih razmjera. O ovome se glasno ćuti u krugovima čiji glas bi prvi trebalo da zagrmi.
NN: "Njegoš je za kratkog zemaljskog života ratovao dobar rat. Najteži je ovaj koji ratuje, posle smrti", kaže Budimir Dubak, a relacijom Njegoš-Dubak bavili ste se u eseju "Njegoš i savremena Crna Gora u esejistici Budimira Dubaka". Ukratko, kakve ratove vodi Njegoš, a kakvi ratovi se vode za Njegoša u savremenoj Crnoj Gori?
ĆUKOVIĆ: Svaki rat poveden protiv Njegoša osuđen je na propast. Kako se približavamo današnjici, u istorijskom smislu, sve češće je trenutak svakovrsne krize ispraćen pitanjem "Ima li Crne Gore bez Njegoša"? U tim turbulencijama javlja se i pitanje "Kako obnoviti Njegoševu istinu", kao glavni zadatak koji se stavlja pred novije generacije. Crna Gora je konačno dobila i Njegošev dan kao državni praznik, što je dobar, ali ne dovoljan početak. Vladičina snaga i uticaj na sve sfere duha čine da ga posmatramo kao imaoca tapije na Crnu Goru. Stoga nam je i sjenka stare priče o Njegošu kao Mažuranićevom "dobrotvoru" tako živa i bliska. Iz istog razloga se sa više žara i interesovanja bavimo polemikama o Njegošu pokušavajući da se na osnovu određenih autoriteta što bolje pozicioniramo u odnosu na "referentno tijelo" i kulturni i duhovni stožer. Prosto, pitanja: ko smo, gdje smo, kuda smo se zaputili, definišemo u odnosu na Njegoša.
NN: Gdje je savremeno srpsko pjesništvo u odnosu na Njegoša?
ĆUKOVIĆ: Neko je zapisao i da se od Njegoša, pa do današnjih dana pjesnici grupišu na one koji su došli ispod njegove kamilavke i one koji nijesu. Matija Bećković kaže kako je "Gorski vijenac" postao zbirno ime za sve što je Njegoš napisao. Savremeni trenutak donio je i novo veliko "pojednostavljenje" koje Dušan Kovačević ilustruje riječima: "Njegoš je danas u Srbiji pjesnik Crne Gore, a u Crnoj Gori je previše srpski pjesnik". Profesor Darko Tanasković smatra da događaje iz savremenosti pripisivati u grijeh Njegošu i njegovom spjevu biva krajnje kontraproduktivno, pošto nam upravo sam autor, ukoliko ga pažljivo čitamo, pomaže da izbjegnemo te i takve situacije jer ćemo shvatiti metafiziku odnosa između prijatelja i neprijatelja, odnosno između dobra i zla. Takvo tumačenje ne služi dobro nama u današnje vrijeme, a Njegošu i njegovoj veličini apsolutno ne može nanijeti bilo kakvu štetu. Kulturni obrazac, kao skup normi i vrijednosti koji odsudno utiče na ponašanje pripadnika neke kulturne i društvene sredine i po kojem se ona bitno razlikuje od neke druge sredine, pomaže nam da se samoodredimo u odnosu na drugog, ne da bi ga eliminisali, već da bi u toj različitosti spoznali sebe.
NN: Iako je globalizacija odavno uzela maha, čini se da po kulturnom planu svijetu nisu interesantna podražavanja, nego upravo autentičnost kakvu možemo pronaći kod Njegoša?
ĆUKOVIĆ: Imati veličinu poput Petra Drugog Petrovića Njegoša za stožer garantuje da će sve ono što se bude kalemilo na tu kulturnu platformu imati čvrste i sigurne temelje, imati korijen koji erozija neumitne globalizacije neće oštetiti. Naprotiv, sa čim ćemo pred svijet? Njegoša imamo na umu, kao prvu asocijaciju, kada želimo ilustrovati koheziju društva i pretpostavku naše kulture kao jedinstvene i skladne cjeline, nesvodive na druge kulture. Kroz njega, gotovo empirijski možemo ispitati odnos bilo kog pojedinca našeg društva prema bilo kojoj sferi vlasti, kulture, duha, zajedničkih dobara, individualnih interesa, neizvjesnih situacija, budućnosti itd.
NN: "Teror razonode", kao i sve prethodne knjige, štampali ste na ćiriličnom pismu. O drugim zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije suvišno je govoriti, međutim, koliko ćirilica drži korak za latinicom u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj, gdje bi po logici stvari trebalo da bude primarna?
ĆUKOVIĆ: Riječ je o pismu na čijoj strani pisac mora biti. Nije to bogzna kakav garant, ali neko mora. Nije to ni subverzija, nego pravda. Na tom pismu je nastala Crna Gora i ona ga se nipošto ne smije odreći. Udaljavanjem od ćirilice, odrekla bi se Njegoša, "Gorskog vijenca", Vuka, epske poezije, istorije i tradicije, odrekla bi se svoga duha i bića, imena i prezimena - sebe same i svoje suštine. U krajnjem - odrekla bi se prava na sopstvenu budućnost među razvijenim evropskim narodima. Uprkos svemu navedenom, dodatni argument je ugroženost po sebi: da je latinica ugrožena, bio bih na strani latinice.
NN: Stvarate u raznim književnim žanrovima. Šta sljedeće od Vas možemo očekivati po pitanju književnosti?
ĆUKOVIĆ: Možda se u jednom trenutku opet oglasim kratkim pričama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.