BANJALUKA - Bilo mu je dvanaest godina i prvi put je sišao do grada, govorio je u dobro znanoj pjesmi. Danas teško da postoji grad u kojem živi njegov narod, a u kojem nema svoju školu ili bar ulicu.
Nekada glavom i bradom najpopularniji i najčitaniji pisac naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, a danas likom i djelom Branko Ćopić - pisac je čija djela promoviše kampanja "Čitajmo zajedno" Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske.
Koliko je ovaj potez u isti mah plemenit i tužan, govore podaci istog ministarstva da 42 odsto građana Republike Srpske nikad ne kupuje knjige, da se veličina ličnih kućnih biblioteka kreće od jedne do 25 knjiga, da 8,3 odsto građana ne posjeduje niti jednu knjigu. Krećemo se, dakle, Ćopićevim ulicama, okupljamo kraj igrališta pored njegovih škola, igramo tamo fudbal ili ispijamo piva na klupama pored, ali šta je s njegovim knjigama?
Na časovima srpskog jezika i književnosti učili su nas da je srce Branka Ćopića veliko kao Grmeč, a da mu je duša prostrana kao Krajina. Učili su nas da mnogo dugujemo ovom piscu i mnogim drugim frazama.
Nisu nas učili da se Ćopić, zapravo, bavio plitkom i jeftinom demagogijom. Tako je bar o njemu pisao njegov kum Skender Kulenović, pa mu je ovaj kasnije oprostio.
Nisu nas učili da je Ćopić malograđanski kritizer, otpadnik od partijske linije i klevetnik razvitka socijalističkog društva, a uz to i loš pisac satiričnih priča. Ovu misao nam je u amanet ostavio istaknuti novinar Dušan Popović.
Nisu nas učili da je Ćopić inženjer laži koji gazi sve dublje u štetočinsko kritizerstvo, kako je to pisalo u "Borbi", listu u kojem se ispod teksta o Ćopiću nisu imali obraza potpisati Moša Pijade i Milovan Đilas.
Nisu nas učili jer nije bilo vremena da dublje uđemo u priču o Branku Ćopiću.
Njegova djela nekada su zaista bila najčitanija, a tako je bilo i sa "Jeretičkom pričom", pa otud i gorenavedene reakcije za koje su angažovana najveća pera Komunističke partije Jugoslavije. Trebalo je ukrotiti mangupa, kako je Ćopića nazivao njegov vrhovni komandant Josip Broz Tito.
U "Jeretičkoj priči" napisanoj pedesetih godina prošlog vijeka Branko Ćopić je kritikovao novu komunističu elitu u poslijeratnom vremenu. Hapšenje je izbjegao, ali izopštenost u društvu nije. Ono što je, između ostalog, spasilo Branka Ćopića bila je čitanost njegovih djela. Izopštenost će proći, ali ne i posljedice zbog kojih je Brankova posljednja zapisana rečenica glasila: "Zbogom, lijepi i strašni živote."
Koliko je ovaj pisac volio život, vidi se u njegovoj literaturi za djecu.
"Pisanje za djecu za mene je najljepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti", svjedočio je Branko, kojeg mnogi od nas danas povezuju isključivo s književnošću za djecu. Pokoljenja, dakako, djela sude...
Da li smo zaboravili s kojim razlogom je Branka Ćopića istorija srpske književnosti kasnije krstila kao epskog talenta i čemu služe floskule da je on pripovjedač s lirskom i humorističkom žicom ako ne znamo da je ovaj pisac naš savremenik?
Kako smo, uopšte, sebi dopustili taj luksuz da ne čitamo djela Branka Ćopića?
Zbog čega se ponašamo kao da poslije njega nisu postojali crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri? Da li smo i poslije Branka mogli kroz život bez surovih bojovnika golubijeg srca? Postoje li danas krupne zvjerke iz krupnih ustanova za koje niko ne zna čim se bave, a koje mudro i važno ćute? Ima li poslije Branka ijedna ministrova svastika, a pritom studentkinja koja ide automobilom na fakultet. Imamo li i poslije Branka odgovor na njegovo pitanje: postoji li napredak u društvu bez partijske knjižice? Da li smo se ogriješili i o jednog pisca "klevetničke" satire kao onomad o Branka Ćopića? Pitanja, pitanja i samo pitanja, ti kao onomad narednik što je pitao o nekakvom dječjem nestašluku i kasnije bilježio u svoj tefter, zamišljena je verzija Brankovog odgovora na sve ovo.
O Branku Ćopiću s razlogom mnogo se govorilo i kao o najistaknutijem partizanskom piscu i saradniku u ratnoj štampi. Sa druge strane, on je o sebi kao ratniku u javnosti govorio posprdno. Kada je jednom držao predavanje na Pravnom fakultetu u Beogradu, kazao je da je kao pisac brzo pribjegao glavnom štabu, jer je sigurno znao da glavni štab sebe najviše čuva, te da će preživjeti rat.
Jednom mi je u razgovoru pjesnik Boro Kapetanović kazao da je njegova generacija koja je stasavala sedamdesetih godina prošlog vijeka imala određen otklon od pisaca Narodno-oslobodilačke borbe na čelu sa Brankom Ćopićem.
Toj istoj generaciji, kaže dalje Boro, devedesetih godina servirana je tema rata koje se nikada nisu oslobodili. Ni Branko se nikada nije oslobodio te teme. Iako su ga pratile manija gonjenja, depresija i neuroza, vedar duh njegovog života i literature ništa nije moglo da baci u sjenu. Bez tog i takvog duha nije mogao napisati ni oproštajno pismo. U njemi stoji: "Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz go**na mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo." Nego, kako danas pomoći Branku Ćopiću?
Ako je Jan Kot u dvadesetom vijeku za Šekspira mogao reći da je njegov savremenik, zašto mi za Branka Ćopića to ne bismo mogli u dvadeset prvom?
Opet gomilanje pitanja?! Evo za kraj i jedan odgovor. Branku Ćopiću ne treba pomoć, pomoć treba nama. Pomozimo sebi čitanjem literature Branka Ćopića.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.