Šon O'Brajen jedan je od najistaknutijih savremenih engleskih pjesnika, istovremeno i najnagrađivaniji. O'Brajen je pjesnik strasti i zbilje, preciznog i snažnog izraza, koji piše jednu vrstu javne, veoma potrebne poezije. Za svoje stvaralaštvo dobio je brojne nagrade u rodnoj Velikoj Britaniji, ali i van njenih granica. Pripalo mu je i priznanje "Evropski atlas lirike", koje dodjeljuje izdavač "Kuća poezije" i istoimena asocijacija književnih prevodilaca iz Banjaluke. Tim povodom O'Brajen će gostovati večeras s početkom u 19 časova u Vijećnici Kulturnog centra Banski dvor, kada će mu pomenuto priznanje biti i uručeno.
O'Brajen je i profesor na Univerzitetu Njukasl i saradnik Kraljevskog književnog društva, dramski je pisac, kritičar, voditelj na radiju i televiziji, antologičar.
U intervjuu za "Nezavisne" govori o prevodilačkom radu, poeziji i stvaranju u Velikoj Britaniji, ali i vezi politike i poezije.
NN: Nije prvi put da Vaša poezija biva nagrađena priznanjem koje stiže sa Balkana. Ipak, prvi put dobijate književnu nagradu iz BiH. Koliko Vam ona znači, kao i činjenica da ćete tim povodom svoje stvaralaštvo predstaviti u Banjaluci?
O'BRAJEN: Zaista je velika čast dobiti priznanje u Republici Srpskoj, i samim time dobiti šansu da predstavim svoje radove u Banjaluci.
NN: Vjerujem da Vam je kao i svakom piscu bitno da ono što napišete stigne do što većeg broja čitalaca. Uprkos reputaciji najnagrađivanijeg britanskog pjesnika, ne libite se da svoju književnost predstavljate i u veoma malim sredinama.
O'BRAJEN: Kada je riječ o poeziji, onda tu nema malih nacija niti malih sredina. Poezija je svugdje oko nas. Zaista sam počastvovan da su se organizatori pomučili i pozvali me da primim ovu nagradu.
NN: Jedan stih iz pjesme "Neko drugi", po mom mišljenju, ima posebnu težinu: "Zavera, kad svi kuju zaveru protiv samih sebe, a da to i ne znaju?" Da li su ljudi zaista zbog nesposobnosti rješavanja vlastitih problema počeli da okrivljuju druge za te iste probleme ili su ti drugi zaista krivi?
O'BRAJEN: Mislim da će čitaoci interpretirati ove stihove na svoj način, ali jedna od stvari koje sam imao na umu dok sam pisao jeste ta ljudska tendencija da se "zarobe" navikama i sumnjama i samim time liše slobode djelovanja. Ovo se dešava kako na ličnom, tako i na širem, društvenom nivou.
NN: Kroz svoju književnost kritički ste govorili i o politici. Da li je negdje i obaveza pisca da govori o tome ili se takva tematika jednostavno sama nameće? Može li književnost bez politike i politika bez književnosti?
O'BRAJEN: U Britaniji su političke teme često smatrane kao uznemirujuće, kao da moć i način na koji nas neko vodi jednostavno nisu poetske teme. Međutim, činjenica je da je poezija uvijek bila politička. Čak i pjesma, za koju mnogi misle da nije politička, uvijek baca tu neku "političku sjenu". Neki pjesnici su odabrani po njihovoj tematici, a ne po potrebi da sami izaberu. Bar ja tako mislim.
NN: Fiona Sampson u jednoj od recenzija je navela da se Vaš glas oglašava posebnom nacionalnom melodijom, kao i da na taj način postaje potreban svjetskom čitaocu. Što će reći da Vaša poezija igra ulogu zajedništva. Koliko je to bitno i kako to postići?
O'BRAJEN: Da, to je bio jedan laskav komentar. Mislim da svi pjesnici treba da rade onoliko koliko njihova mašta zahtijeva. A, ako čitaoci nešto prepoznaju ili se pronađu u tome, time još bolje.
NN: Bavite se i prevođenjem, prevodili ste neka od najpoznatijih djela svjetske literature. U kojoj mjeri je rad na prevođenju ispunjavajući za Vas?
O'BRAJEN: Zaista uživam u prevodima. Prevođenje me na neki način tjera da čitam pažljivije. Istovremeno me obrazuje, ali mi nudi i neke fascinantne tehničke izazove. Na neki način, prevodilački "hrane" i moje radove. Prevod je jedan vitalni, suštinski posao, i iako ga da danas uglavnom rade iz ekonomskih razloga, i dalje ga nema dovoljno u Velikoj Britaniji. Moram dodati da u mojoj rodnoj zemlji uslovi za prevođenje poezije drugih zemalja nisu tako sjajni, a isti je slučaj i sa poezijom uopšte. Znamo da ekonomske poteškoće utiču na objavljivanje poezije, ali je još gore to da smo u Britaniji danas izveli na put generacije koje su tobože školovane - uključujući tu i studente književnosti, a kojima uopše ne smeta nepoznavanje poezije niti ravnodušnost prema njoj. Pa ipak, uprkos tim poteškoćama, služimo međunarodnom pokretu poezije, jer mi znamo da je ona značajan dio naše zajedničke humanosti.
NN: Vaša djela poređena su sa stvaralaštvom Gintera Grasa, Vaclava Havela… No, imate li Vi neke uzore u književnosti?
O'BRAJEN: Pjesnici od kojih sam pokušao da učim i koji su mi, na neki način, pomogli da bolje shvatim poeziju svakako su Daglas Dan i Piter Porter. Zaista se istinski divim i radovima V.H. Audena i Dereka Mahona. Takođe, zainteresovan sam i za fikciju, tako da su i Tomas Man i Grejem Grin visoko na mojoj listi.
NN: Na koji način pisanje može da pomogne da prevaziđete lične probleme i tragedije? Može li ono biti ljekovito, kako za onog koji piše, tako i za onog koji čita?
O'BRAJEN: Robert Frost je jednom rekao da poezija pomaže protiv konfuzije, što je možda i tačno. Naime, shvatanje poezije na svoj način može biti od velike pomoći. I dok vas možda neće izliječiti, može vam dati jedan jasniji smisao onoga što se dešava i daleko širi kontekst u kojem se sve to dešava.
Izvod iz biografije
Šon O'Brajen je rođen u Londonu 19. decembra 1952. godine, a živi u Njukaslu, gdje na tamošnjem univerzitetu predaje kreativno pisanje. Autor je petnaestak knjiga, mahom poetskih. Trostruki je dobitnik nagrade za najbolju knjigu "Forvard", nagrade "Somerset Mom", kao i američke nagrade "E.M. Foster". Dobio je i nagradu "T.S. Eliot", jednu od najuglednijih u Engleskoj.