Milan Kundera, jedan od najpoznatijih pisaca našeg vremena, preminuo je danas u 95. godini, javila je češka nacionalna televizija i ovu vijest učinila svjetski značajnom. Rođen je u Brnu, 1. aprila, na Svjetski dan šale, 1929. godine, a prvi roman koji će objaviti 1967. nosiće naslov "Šala".
No, Kunderina "Šala" nema mnogo veze sa Svjetskim danom šale.
Njegov lik Ludvik iz ovog romana, svojoj nesuđenoj i jedino komunističkoj partiji odanoj ljubavi Marketi na razglednici je zapisao: "Optimizam je opijum za narod! Zdrav duh zaudara na glupost. Živio Trocki!", i od tada kreću Ludvikovi nesporazumi sa vlastima koje je uzaludno ubjeđivao da se radilo o običnoj šali.
Takođe od tada, simbolički, počinje i Kunderina borba sa totalitarnim, staljinističkim režimom u tadašnjoj Čehoslovačkoj i od tada do danas ne prestaje interesovanje za njegovo djelo kod čitalačke publike.
Kundera je i prije "Šale" objavljivao pjesme, eseje, dramske tekstove i kratke priče.
Iz Komunističke partije prvi put je izbačen još 1950. godine zbog "antipartijske aktivnosti i individualističkih tendencija", zbog čega se "Šala" u velikoj mjeri smatra njegovim autobiografskim romanom.
Roman "Šala" i zbirka priča "Smiješne ljubavi", objavljena godinu poslije, dakle 1968, štampani su u Čehoslovačkoj u, iz današnjeg pogleda, nevjerovatnih 150.000 primjeraka. Kundera je u to vrijeme bio profesor svjetske književnosti na čuvenoj praškoj akademiji, ali će bez posla i članstva u partiji ostati i drugi put 1970. godine pod optužbom za "saučesništvo u revolucionarnim događajima". Riječ je o saučesništvu u Praškom proljeću.
Pisac je bio za liberalizaciju Čehoslovačke, učestvovao je u Praškom proljeću 1968. godine i potom se bunio protiv sovjetske invazije na svoju zemlju, pa je i njegovo "revolucionarno djelovanje" ovdje bilo upereno protiv komunizma.
Zanimljivo je da prije nego što su mu zabranili objavljivanje u Čehoslovačkoj i prije nego što su izbacili njegove knjige iz svih biblioteka i knjižara u ovoj zemlji, Milan Kundera objavljuje i roman "Život je drugdje" 1969. godine.
U ovoj knjizi glavni lik je Jaromil, pjesnik u pokušaju i antijunak, koji u godinama nakon Drugog svjetskog rata, takođe, uprkos protivljenju svoje porodice u čiju se luksuznu kuću uselila jedna porodica "niže klase", podržava socijalističku, odnosno komunističku revoluciju, pa pisac njegov životni put provlači kroz sarkazam i parodiju. Revolucionarno djelovanje i sama revolucija, dakle, u svakom novom vremenu ima drugačiji kontekst, bez obzira na to da li je riječ o književnosti ili stvarnom životu, u ovom slučaju bez obzira na to da li je riječ o Kunderinim junacima ili samom Kunderi. Pored problema malog čovjeka sa sistemom u određenom istorijskom kontekstu ili periodu, Kundera u svojoj prozi čitaoca zavodi i intimnim pričama.
Bio je poznat po tome što privatno i javno u svojim knjigama čini jedinstvenim, tako da jedno neminovno utiče na drugo čineći ono što zovemo život.
Seksualne težnje, ljubavni i ini jadi u središtu su životnih priča Kunderinih junaka kao potka za "krupnije" događaje i stvari kao što su književnost, muzika, politika.
"Mrzim da učestvujem u političkom životu, iako me politika oduševljava kao predstava, spektakl", reći će jednom prilikom.
Kunderin otac, recimo, bio je pijanista, muzikolog i rektor Univerziteta u Brnu, pa otud i ne čude tolike ispisane stranice o muzici. Samo u "Šali" ovaj genijalni pisac "neosjetno" je ispisao cijele stranice o istoriji češke narodne muzike.
Milan Kundera sa suprugom 1975. godine seli se iz Češke u Francusku, gdje će postati jedan od najčitanijih autora. Francusko državljanstvo dobiće 1981. godine.
U međuvremenu objaviće važne knjige "Oproštajni valcer" (1976), "Knjiga smijeha i zaborava" (1979), "Nepodnošljiva lakoća postojanja" (1984) i "Besmrtnost" (1990).
"Za pisca, iskustvo življenja u više zemalja je prava blagodet. Možeš razumjeti svijet samo ako ga sagledaš s više različitih strana. Moja najnovija knjiga (Knjiga o smijehu i zaboravu), koja je objavljena u Francuskoj, zauzima poseban geografski prostor: događaji koji se odvijaju u Pragu viđeni su kroz zapadnoevropske oči, a ono što se događa u Francuskoj, kroz češke oči. To je susret dva svijeta. S jedne strane je moja rodna zemlja: tokom svega pola vijeka iskusila je demokratiju, fašizam, revoluciju, staljinistički teror i raspad staljinizma, njemačku i rusku okupaciju, masovne deportacije, smrt Zapada u sopstvenoj zemlji. To je potonuće pod teretom istorije i pogled na svijet s velikim skepticizmom. Sa druge strane, Francuska: vjekovima je bila centar svijeta, a danas pati zbog nedostatka velikih istorijskih događaja. Zato se raduje radikalnim ideološkim stavovima. To je lirsko, neurotično očekivanje nekog sopstvenog velikog djela, koje ne dolazi, i nikad neće doći", reći će Kundera u jednom intervjuu 1980. godine svom američkom kolegi, piscu i novinaru Filipu Rotu.
"Čeških tema" Kundera se neće "osloboditi" ni u svom najpopularnijem romanu "Nepodnošljiva lakoća postojanja", koji će postati svjetski bestseler nakon 1984. godine, a film reditelja Filipa Kaufmana snimljen po ovom romanu 1988. godine, piscu se neće svidjeti, te će zabraniti dalju ekranizaciju svojih djela.
Nakon romana "Besmrtnost", gdje, po književnoj kritici, dolazi do "najsrećnijeg" beletrističkog i esejističkog spoja Milana Kundere, ovaj pisac prestaje pisati na češkom jeziku i objavljuje isključivo na francuskom. Tako on devedesetih godina prošlog vijeka definitivno postaje francuski pisac češkog porijekla. Uslijedili su romani "Usporavanje" (1993), "Identitet" (1998) i "Neznanje" (2000), pisani na francuskom jeziku u kojim se Kundera, oslobodivši se tema ljubavi i totalitarizma, po mišljenju kritike, oslobodio još jednog svog aduta u književnosti, a to je humor.
"Shvatio sam vrijednost humora u doba staljinističkog terora. Tad sam imao 20 godina. Uvijek sam mogao prepoznati osobu koja nije staljinista, osobu koje se ne moram bojati, po načinu na koji se smijala. Smisao za humor je bio pouzdan način prepoznavanja. Još od tada, plašio me je svijet koji je izgubio smisao za humor", rekao je Kundera u već pomenutom intervjuu Filipu Rotu 1980. godine, ne sluteći da će na francuskom jeziku njegova literatura poprimiti mnogo ozbiljniji ton. Svjesno ili nesvjesno, Kundera se vraća humoru u svom posljednjem romanu "Praznik beznačajnosti" 2015. godine, povodom kojeg "Volstrit žurnal" piše: "Čini se prikladnim da se Kunderina karijera romanopisca ne završi praskom, nego kikotom."
Milanu Kunderi češko državljanstvo vraćeno je 2019. godine, a HBO je, razgovaravši sa njegovim češkim i francuskim prijateljima, o njemu snimio dokumentarni film 2021. godine. U ovom filmu rečeno je da Milan Kundera nije dao intervju čak trideset godina, a autoru dokumentarca jedan piščev prijatelj je poručio da postoje četiri uslova za intervju: Da pročita sve Kunderine knjige, da postane prijatelj s njim, da budu prijatelji bar 15 godina, te da taj dan, kad bude davao intervju, bude dobro raspoložen.
"Volim da mislim da je umjetnost romana došla na svijet kao eho Božjeg smijeha", zapisao je Milan Kundera još u esejističkoj knjizi "Umjetnost romana" 1985. godine, a ova rečenica kao da donekle objašnjava zbog čega nijedan novinar nije bio toliko strpljiv i u posljednje tri decenije "iznudio" intervju s njim.
Odlaskom Milana Kundere Nobelov komitet propustio je veliku šansu da ovoga pisca ovjenča Nobelovom nagradom za književnost, što ne ide na štetu Kunderi, nego samoj nagradi, a čitaoci su izgubili jednog od najvećih prijatelja kojeg nikada nisu upoznali, što opet ne ide na štetu Kunderi nego čitaocima.
Toliko dobro poznajući naše živote, književnost Milana Kundere imala je tu moć - da nas ubijedi da nam je ovaj pisac jedan od najboljih prijatelja.