Književnost

Otvoreno pismo Dušku Radoviću: Praštajmo životu i svijetu što nisu savršeni

Otvoreno pismo Dušku Radoviću: Praštajmo životu i svijetu što nisu savršeni
Foto: twitter/screenshot | Otvoreno pismo Dušku Radoviću: Praštajmo životu i svijetu što nisu savršeni

Dragi čika Duško, srećan ti stoti rođendan. Znam da si govorio da ne valja doživjeti sto godina, jer tada ti djeca napune po sedamdeset ili osamdeset, pa tek onda ne znaš šta da radiš s njima. Na tvoju sreću, sto godina nisi doživio ti, a na sreću nas danas, te godine doživjeli su tvoje ime, prezime i djelo.

Vjerujem da se nećeš ljutiti što ti govorim "ti", jer znaš kako je Prever pisao u "Barbari", da govori "ti" svima koje voli. Patetično i bijedno poređenje reći ćeš, ali sam rizikujem da tako zvučim.

Ovih dana objavljena je knjiga "Sto godina Duška Radovića". To je monografija o tebi koju je priredila Zorica Hadžić, a kojoj su pomogli tvoj sin Miloš i tvoj prijatelj Matija. Naravno, mislim na Matiju Bećkovića, koji je danas, kada su već mnogi na drugoj strani, najveći živi srpski pjesnik. To će i ostati, uprkos činjenici da zbog svake političke izjave, gotovo na dnevnom nivou, gubi poštovaoce.

Miloš je, kao što si i očekivao, ostvaren u svijetu pozorišta, televizije i filma, ali o tome su ti sigurno već dojavili i o tome vjerovatno više znaš od mene.

Elem, u knjizi sačuvana su pisma tvoje porodice i prijatelja svojevremeno upućena tebi, ali i pisma koja si ti pisao njima. Tu su još polemike i druge vrste tekstova koji su dosad bili razbacani po arhivima raznih časopisa. U pismima, pogotovo onima koja si slao sinu u vojsku, uživao sam kao u vrhunskoj literaturi, a u ostalom kao u prilogu za istoriju književnosti. Sonetni dvoboj sa Gustavom Krklecom, književne lekcije za Jovicu Aćina, ljudske pouke za Dragana Jeremića i tvoj surovi udar na birokratski kukavičluk bili su posao i umjetnost u jednom. Garantujem da bi bio zadovoljan kako je sve to uklopljeno i da bi se oduševio opremom knjige.

Iako rođen tek poslije tvoje fizičke smrti, čitajući tu genijalnu svaštaru, toliko sam se uobrazio da sam i sam odlučio da ti pišem.

Ti ćeš reći koja svinjarija, a ja mislim da imam pravo na tako nešto. Moja braća, kumovi, prijatelji, svi redom rasli smo uz tvoje pjesme i zaspivali uz tvoje emisije. Stasavali smo uz tvoje mudrosti, čitali ih i slušali, a tvoje riječi nas nisu zaobilazile čak ni na sopstvenim vjenčanjima.

"Sve je pošlo naopačke za vrapce i mačke/ kad je jesen okačila svoje žute značke/ kad je vetar zapevao novembarske tačke", danas pjevuši moj sin koji puni tri godine baš na dan kada ti puniš sto. Zar to nije dovoljno veliki razlog da ti pišem?

Pišem ti iz Banjaluke, a ovdje u Dječijem pozorištu Republike Srpske tebi u čast trenutno pripremaju premijeru predstave "Bio jednom jedan lav".

Premijera je zakazana za 29. novembar 2022. godine. Reditelj koji postavlja predstavu, takođe, taj dan slavi 23. rođendan. Njegove godine još su jedna potvrda da si ostao omiljen među mladima.

Do sada si vjerovatno odlično upućen u to da nekadašnje Malo pozorište u Beogradu danas nosi tvoje ime. Malo pozorište "Duško Radović" redovno gostuje i u našem gradu, ali ti bi sigurno više htio da čuješ baš o Beogradu.

Odmah da ti kažem da "Beograđanka" iz koje si vodio svoju čuvenu radio-emisiju i tako dobro vidio svijet oko sebe, odavno nije najviša zgrada Beograda.

I dok se jedni sa nostalgijom prisjećaju kako su imali nekog svog na visokom položaju kada si ti svakog jutra "kukurikao" sa 23. sprata "Studija B", drugi, uz Savu, grade "Beograd na vodi".

Sasvim je moguće da bi ovaj kompleks zgrada spolja tebi bio i simpatičan, ali o današnjoj "eliti" koja ga gleda iznutra, vjerovatno ne bi imalo najbolje mišljenje.

Tamo se muva mnogo sumnjivih tipova iz rijaliti programa. Bez zadrške šepure se oni koji su u tvoje vrijeme plaćali porez na kič i šund. Ako me pitaš šta je rijaliti, to je program u kojem gostuju samo dovoljno hrabri da 24 sata dnevno pred kamerama iznose svoj prljav veš i dovoljno ludi da ih nije sramota zbog toga. To na televiziji gledaju još hrabriji i još luđi, oni kojima sopstveno vrijeme ne znači ništa i koji su spremni da ga trampe za najveću glupost i dosadu.

Čitam da je Matija rekao da si na svom primjeru dokazao kako takozvana najšira publika ima prefinjen ukus i da pisanje za narod nije bacanje bisera pred svinje.

Sigurno da su njegove riječi istinite i tebi vrlo dobro poznate, a još je sigurnije da ti je jasno kako je u i sa medijima gdje si proveo radni vijek.

Upravo mediji, odakle dolaze i tvorci rijalitija, da se još malo zadržim na tome, stvaraju ukus kojim se navodno vode.

Eto začaranog kruga u kojem danas nema nikoga sličnog tebi. Biće da je tu najveći problem. Kad mačke nema, ukus masa je u službi miševa.

Šta da ti kažem, nismo pametni ni kao gusari tvoga kapetana Džona Piplfoksa, koji su bar priznali da pameti nemaju. Pisci danas bez problem za novine izjavljuju da je narod stoka i nikom ništa. Visoka kultura ima strah od visine na kojoj se našla i ne gleda joj se prema dolje. Mnogi se pitaju šta bi na takve i slične malodušnosti ti rekao, ali to se već da naslutiti iz tvojih nekadašnjih pisama.

"Umetnost je do te mere kompromitovana da bi trebalo sasvim dići ruke od onih koji je stvaraju i preći na obradu zemlje. Nažalost, u našoj zemlji zemljoradnja se tako malo ceni da ćete lakše postati član udruženja književnika nego jedan čestiti poljoprivrednik", pisao ti je novinar Dragan Babić iz Londona krajem jula 1967. Sjećaš li se šta je pisalo u tvom odgovoru iz 1. avgusta te godine?

"Lakše je biti pametan nego pisac. Posmatrati, odabirati i pisati - to nije stvar kritičke analize i cinizma već čedan i čist postupak talenta. Okanite se pameti i lažnih otkrića: pišite kao što se oduvek pisalo - jasno i jednostavno. Nemojte pokušavati da budete pametniji od sebe. Nemojte toliko lepo misliti o svojim mogućnostima da vam se sopstveno pisanje ne učini nedostojno vas", pisao si tada u privatnoj prepisci ono što mi tek 55 godina kasnije imamo priliku da pročitamo.

Nećeš vjerovati, pred kraj novembra počelo je Svjetsko prvenstvo u fudbalu.

"Fudbal okuplja dve vrste muškaraca: one koji nemaju devojke i one koji imaju žene", tvoja je misao koju često citiram ženi. S obzirom na to da ne pratim fudbal u posljednje vrijeme, kažem joj da je ona meni više djevojka, nego žena. Ona sarkastično tvrdi da nije do nje, nego do fudbala.

Fudbal se i dalje reklamira kao najvažnija sporedna stav na svijetu, a u stvari je jedna od najvažnijih stvari u svijetu biznisa.

Dobro, dobro... jasno mi je da te najviše interesuje šta je danas sa Partizanom za koji si navijao. Vjeruj da ne znam mnogo o tome. Znam samo da se stadion Crvene zvezde danas zove po tvom prijatelju Rajku Mitiću. Što se utakmica tiče, reći ću ti tek da je na terenu sve manje umjetnika, a sve više gladijatora.

Na tribinama takođe, sve je više paravojnih formacija, a sve manje gospode poput tebe ili Brane Petrovića. Tako je bar u Srbiji. Doduše, vas dvojica i vama slični vaskrsavate na muralima i na internetu. Šteta što nisi doživio pojavu interneta.

Bećković kaže da bi ti danas bio zaštitni znak "Majkrosofta", najslavniji tviteraš i megazvijezda društvenih mreža širom svijeta. Mnogo toga što si napisao danas se nalazi na internetu. Mnogo je čak tvojih rečenica ispod kojih nisi potpisan.

Ovih dana, recimo, vazduh nije najkvalitetniji, pa internetom kruže krilatice: "Pomoz smog junaci! Smog ti pomogao" i tako dalje u tom smislu "Ubio te smog", "Smog je spor, ali dostižan", "Videćeš ti svoga smoga", "Budi smog s nama", a oni koji ih pišu nemaju pojma da si ti to 40 godina ranije govorio u emisiji "Beograde, dobro jutro". Iz monografije saznajem da je nekad bilo obrnuto te da su tuđe riječi pripisivane tebi. Dočaravajući tvoju nekadašnju popularnost, Ljubivoje Ršumović od zaborava sačuvao je anegdotu iz gradskog prevoza da su dva mladića poslije neuspješnog prilaza jednoj djevojci u razgovoru kazali: "Tvrd je orah voćka čudnovata, što kaže Duško Radović."

Mnogo toga se promijenilo, dragi Duško.

Morali su ti pričati Stevan Raičković, Dobrica Erić, Brana Crnčević i ostali koji su to doživjeli, a koji su sada na onoj strani - Beograd više nije glavni grad u državi koja ima više o 22, nego manje od sedam miliona stanovnika.

Sada vidim da si još u novembru 1976. godine, kada su ti prvi put skidali radio-emisiju sa programa, Gradskom komitetu saveza komunista Beograda otvoreno pisao da su u tadašnjem društvu puno političko poverenje i podršku uživali samo neradnici i lopovi. Međutim, i dalje se pitam kako ste tvoj otac solunac, ratnik iz Prvog svjetskog rata i ti, koji si bio oslobodilac Beograda u Drugom svjetskom ratu, primili vijest o raspadu nekadašnje zemlje.

Vama, tvorcima prve i druge Jugoslavije, danas spočitavaju da ste bili u grdnoj zabludi, a o istoriji se uglavnom sudi kroz onu tvoju rečenicu: "Tek smo danas saznali šta smo juče mislili."

Malo je poštenog odnosa prema prošlosti kako danas, tako i u tvoje vrijeme.

"Ono malo što sam u ratu radio nigde nisam prijavio, ni registrovao, drugima sam svedočio da su bili aktivni za vreme rata, ali nisam dozvolio da meni neko svedoči, jer sam srećan što sam ostao živ, a živ sam što sam bio manje ubeđen, više pokvaren kao i većina drugih što su preživeli. Iz mog razreda poginulo je četvoro-petoro i to je za mene životna obaveza. Ne smem naplaćivati njihove žrtve. Mira je napisala da je skojevka sa najdužim stažom, to su laži", podsjetiću te kako si svojevremeno pisao u polemici sa Mirom Alečković, uz dodatak da je danas trgovina žrtvama drugih uzela posebnog maha, dok se ratnim i zaslugama za narod kite oni koji su rat vidjeli samo na televiziji. No, dosta o tome.

Od kada si otišao, zaista se mnogo toga promijenilo. Međutim, suština je ostala ista, a upravo zbog suštinskih istina koje si rekao i zapisao, ti si danas živ i neki bi rekli, življi nego ikada prije.

"Juče je na jednom zboru radnih ljudi izbačena parola: Ne spuštajte ruke, ima još da se glasa", tvoj je opis samoupravnog socijalizma koji, nažalost, važi i danas u višestranačkom kapitalizmu. To nam je što nam je. Kada je umro Krleža, a prije njega Andrić i Crnjanski, rekao si da je sve manje onih kojih bismo se mogli plašiti i stidjeti. Za strah nisam siguran, ali od kada si ti otišao, stid je nepoznata pojava.

To donekle potvrđuje i ovo moje pismo. Nekada sam vjerovao da tvoj Plavi zec zaista govori francuski, kao što danas bestidno vjerujem da nije neumjesno što sam ti se na ovaj način obratio. Ti mi oprosti ako sam previše mračio, a ja ću slušajući tebe, oprostiti životu i svijetu što nisu savršeni.

Iskreno tvoj, Milan Rakulj

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije