Književnost

Pavlović za "Nezavisne": Siromašno djetinjstvo moje generacije bilo je vrlo bogato

Pavlović za "Nezavisne": Siromašno djetinjstvo moje generacije bilo je vrlo bogato
Foto: Arhiva | Ranko Pavlović: Siromašno djetinjstvo moje generacije bilo je vrlo bogato
Milan Rakulj Milan Rakulj

Književnik Ranko Pavlović prošle sedmice boravio je u Tesliću, gdje je Srpsko prosvjetno i kulturno društvo "Prosvjeta" predstavilo njegov legat sačinjen od više hiljada knjiga, slika, dokumenata, priznanja i ličnih predmeta koje je ovaj književnik ustupio gradu svog djetinjstva.

Tim, ali i ostalim značajnim povodima u vezi s njegovim književnim radom Pavlović je govorio za "Nezavisne".

NN: Koliko je otvaranje legata s Vašim imenom značajno za Vas i koliko Vam je bilo teško odvojiti se od literature koju ste cijeli život prikupljali, a koju ste poklonili teslićkoj "Prosvjeti"?

PAVLOVIĆ: Svoje prve knjige, još dok sam bio učenik sedmog razreda osnovne škole, izdvojivši više nego skroman džeparac, kupio sam u Tesliću, na jednoj izložbi koju je priredila jedna sarajevska izdavačka kuća. Moju pažnju posebno su privukle, ne samo zbog niske cijene, knjižice iz edicije "Horizonti". Tako sam se, čitajući pjesme Duška Trifunovića iz izvrsne zbirke "Zlatni kuršum", Vuka Krnjevića, Dare Sekulić, Huseina Tahmiščića, Luke Pavlovića, Pube Mateovića i još nekih, prvi put sreo sa savremenom poezijom, što je u meni ostavilo dubok trag. Ta izložba je bila na četiri sastavljena stola u čitaonici Narodne biblioteke "Edo Blažek", u kojoj sam dotad pročitao meni sve zanimljive knjige. To je možda i bio razlog da svoju kućnu biblioteku udomim u gradu svoga djetinjstva, smatrajući da joj je tamo mjesto. Teslićka "Prosvjeta" u svom domu, najznačajnijem stjecištu kulture u ovom gradu, našla je manju prostoriju, opremila je novim policama i lijepo uredila moj legat, na čemu sam veoma zahvalan. A rastanak s knjigama uvijek je bolan i bio bi još teži kad čovjek ne bi znao da knjige više neće čamiti usamljene u njegovom stanu.

NN: U Tesliću ste pohađali više razrede osnovne škole, a taj period svoga života opisali ste u knjigama "Čistač obuće" i "Kula Kulina bana". Možete li s našim čitaocima podijeliti nešto od tih sjećanja iz djetinjstva?

PAVLOVIĆ: Siromašno djetinjstvo moje generacije bilo je vrlo bogato! Ma koliko ova konstatacija zvučala apsurdno, ona je sasvim istinita. Zašto? Možda baš zato što nismo imali igračke, nego smo ih sami sebi pravili i sami smišljali igre koje su često bile maštovitije od ovih današnjih koje djecu drže prikovanu za ekrane računara, laptopa, tableta, telefona. Čitali smo knjige i imitirali njihove glavne junake. "Don Kihot" je tada bio obavezna lektira u sedmom osnovne i trebalo je vidjeti koliko smo se takmičili ko će biti taj borac protiv vjetrenjača, a ko Sančo Pansa. Imali smo svoja ostrva s blagom, slična onima koja je opisao Robert Luis Stivenson. Mala i Velika Usora nisu bile toliko široke, ali su zamjenjivale Misisipi da bismo poput Toma Sojera i Haklberija Fina plovili zamišljenim parobrodima. Godišnji vašar u gradiću bio je naš "Diznilend", da ne spominjem izlete u okolinu. Svi ti događaji uobličili su se u priče objavljene u dvije knjige koje ste spomenuli, ali i u još nekima. Tada sam "zapamtio" dosta tema i za priče za odrasle i one ispunjavaju zbirke "Priče iz Vakufa" i još neke.

NN: U Banjaluku ste se preselili 1959. da nastavite školovanje i tu ste ostali da živite. Pola radnog vijeka proveli ste u novinarstvu. Koliko je ono uticalo na Vašu književnost i da li je Vinston Čerčil bio u pravu kada je rekao da je novinarstvo dobro ako se na vrijeme napusti?

PAVLOVIĆ: Pored vijesti, izvještaja i drugih novinskih rodova, pisao sam reportaže, uglavnom beletrizovane. Tu sam se susreo s mnogin životnim pričama koje su naprosto vapile da budu pretočene u literaturu. Zatim, upoznao sam mnogo ljudi koji su mi pomogli u gradnji književnih junaka. Drugu polovinu radnog vijeka proveo sam u izdavaštvu. Pisao sam, obavljajući redovne poslove, pjesme, priče, dva romana, dramske tekstove, ali mnogo više bilježio ono što će tek biti pretočeno u književno djelo. Kada sam otišao u penziju, bio sam u prilici da se sasvim posvetim književnosti, da dovršim sve ono što sam započeo obavljajući dinamične radne obaveze, pa otud možda i neobično velik broj knjiga objavljenih posljednjih godina. Da misao o novinarstvu koju ste iznijeli u pitanju nije izrekao Čerčil, ja bih je sigurno zabilježio kao svoju.

NN: Skoro ste boravili u Beogradu, gdje Vam je uručena Zlatna značka Kulturno-prosvjetne zajednice Srbije?

PAVLOVIĆ: Zlatna značka mi je utoliko draža što su me za to ugledno priznanje predložili književnici i novinari iz Niša, ističući da je mnogo mojih knjiga objavljeno u Srbiji, da sam prisutan u svim značajnijim književnim časopisima u toj zemlji, da pišem o knjigama srpskih pisaca, da često recenzujem i njihove rukopise. To međusobno prožimanje književnih i uopšte kulturnih tokova samo svjedoči o jedinstvu srpskog kulturnog prostora.

NN: Da li se tokom Vaše književne karijere mijenjao Vaš odnos prema priznanjima i koliko realno književne nagrade uopšte pomažu djelu da dođe do čitalačke publike?

PAVLOVIĆ: U mladosti su mi književne nagrade predstavljale veliki podstrek, a kada sam počeo dobijati povelje za životno djelo, one u meni izazivaju samo osjećaj zahvalnosti što neko prati i uvažava moje stvaralaštvo. Nažalost, nagrade sve manje pomažu književnom djelu da stigne do čitalačke publike. One same po sebi mogu malo učiniti, ali ako naiđu na dobar odjek u sredstvima informisanja, onda se mogu očekivati neki efekti. Ponekad nagrada i šteti djelu. Uzmimo na primjer NIN-ovu nagradu za roman godine. Nekada je dovodila do toga da nagrađeno djelo doživi više izdanja, a otkako je obesmišljena, čak i od dobre knjige na neki način odbija čitaoce.

NN:  Ove godine objavljena je i knjiga "Bibliografija Ranka Pavlovića" Jelene Janjić, u koju je uvedeno više od 1.300 jedinica vezanih za Vaše djelo. Koja je uloga bibliografija u savremenoj književnosti i koliko su uopšte česte ovakve knjige danas?

PAVLOVIĆ: Prvo, divim se bibliografima, jer oni obavljaju rudarski posao, naročito kad se radi o piscima koji uopšte ne čuvaju ono što objavljuju po časopisima i listovima i što je objavljeno o njima, u koje i ja spadam. Jelena Janjić je pronašla mnogo toga za šta ja nisam ni znao da je objavljeno. Bibliografije su značajne po tome što su pouzdan putokaz onima koji bi željeli da prouče djelo nekog autora. Mislim da bi bilo dobro da se pripreme i objave bibliografije što većeg broja pisaca čiji je opus bogat i u dobroj mjeri zaokužen. One imaju smisao samo ako se nađu u svim narodnim, školskim, fakultetskim i univerzitetskim bibliotekama. Da imamo institut za jezik i književnost, ovakvih publikacija sigurno bi bilo više. Ne mogu a da ne iskažem zahvalnost dr Jeleni Janjić i izdavaču, Društvu članova Matice srpske u Republici Srpskoj, za objavljivanje moje bibliografije.

NN: Neumorni ste književni poslenik. Da li trenutno radite na nekoj knjizi i možete li nagovijestiti o čemu se radi?

PAVLOVIĆ: U "Art printu" završavaju štampu zbirke mojih soneta "Kroz iglene uši", a Udruženje književnika Republike Srpske obavlja grafičke pripreme za štampu zbirke pripovijedaka "Strašni sud", koja je "prošla" na konkursu Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, osvojivši povelik broj bodova ocjenjivačke komisije. Uporedo s tim stalno pišem, jer mnoge pjesme i priče, stvorene kad je stvaran svijet, zuje negdje kosmosom, traže nekoga ko će ih zapisati, pa često nalete na mene.

NN: Za kraj, ako je to moguće, recite nam riječ-dvije o književnoj sceni Republike Srpske. Da li je u posljednje vrijeme bilo pozitivnih pomaka i šta je ono što najviše nedostaje ovdašnjoj književnoj sceni?

PAVLOVIĆ: Zadivljujuće je koliko se javlja novih, mladih književnih stvaralaca čije djelo, sasvim zasluženo, dobija visoke ocjene. Odavno je poznato da je poezija nekako bolji dio srpske književnosti, čak i u takozvanoj pripovjedačkoj Bosni, ali iz godinu u godinu javlja se sve više dobrih mladih romanopisaca i pripovjedača. To bi moralo da raduje svakoga ko se bavi književnošću i voli pisanu riječ. Drugo, dok je u uslovima pandemije sve nekako stalo, čak i nazadovalo, književnost i kultura uopšte činile su značajne iskorake. Imali smo čak u tim otežanim uslovima dobre promocije. A šta nam najviše nedostaje? U prvom redu, novac za izdavačku djelatnost i otkup novoobjavljenih knjiga za biblioteke. Ovo što se sad izdvaja iz budžeta nedovoljno je, bolje rečeno - simbolično. Ne samo da nema autorskih honorara, nego i pisci često sami moraju da obezbjeđuju sredstva za štampanje svojih knjiga. Imamo izdavače koji se upinju koliko mogu, ali moramo imati u vidu da su i njihove mogućnosti na izmaku i da im je entuzijazam jedini "kapital". Konačno, nemamo kritiku kakvu zaslužuje sve bolja književnost. Časopisi neredovno izlaze, izdavači često, ako "skrpe" novac da ih odštampaju, nemaju ga da plate poštarinu da bi primjerci stigli bibliotekama i kritičartima. Ruku na srce, nema mnogo ni onih koji su spremni da - naročito zato što se to čini bez ikakve naknade - kritički ozbiljno zarone u djela koja se objavljuju i tako daju podršku posebno mlađim piscima.

 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije