Na Drini je granica ko posred srca... Prelazim je i prolazim, švercujem ljubav - s jedne na drugu stranu, kaže pjesnik Duško M. Petrović (1948.) u uvodnoj pjesmi svoje najnovije knjige "Idem crkvi livadom".
Knjiga je na srpskom i engleskom jeziku objavljena u izdanju "Smederevske pesničke jeseni", a uporedo s njom ovaj lirik i satirik, kako sam sebe naziva, objavio je i knjigu "Poetar, žitije živih", u izdanju izdavačke kuće "Filip Višnjić".
"Ne stanujemo mi, ne živimo u stanovima i kućama u kojima spavamo, jedemo, čitamo i pišemo; ne živimo mi ni u državama u kojima glasamo i porez joj plaćamo; sve to možemo da promenimo, jedino što ne možemo i nećemo da promenimo je jezik koji smo iz majčinog naručja poneli. Jezik je naše najsigurnije stanište, najtoplije. U jeziku je i sva naša ljubav, i sva radost, i sve tuge, i sve misli, i sva kazivanja i ćutnje, krsne slave i krštenja, sećanja i pamćenja", kazao nam je Petrović, koji je u Beograd iz rodne Previje, kod Ribnika, otišao daleke 1967. godine i od tada dobio mnoštvo književnih nagrada, bio hvaljen, ali i zabranjivan, pisao za pozorište, radio i televiziju, te objavio i na svijet izdao oko 20 knjiga lirike i satire.
NN: Često prelazite s jedne na drugu stranu Drine?
PETROVIĆ: Drina nije granica, Drina je kičma srpskog naroda, a Gospod ju je toliko krivom, krivudavom učinio (kao da joj je čvorove u tok ugrađivao!), sve samo da bi nam je dušmani teže lomili. A koliko je onih koji preko te "granice" prenose ljubav s jedne na drugu stranu? Mnogo. Toliko da se sva sila sveta pred tolikom ljubavlju smanjuje.
NN: Knjiga "Poetar, žitija živih", sudeći po pročitanom, donosi lirska žitija Vama veoma bliskih ljudi?
PETROVIĆ: Osim sveštenika iz Katalonije, kojem sam se divio odavde, izdaleka, znam sve ljude o kojima sam pevao. Neki su mi zaista bliski i mogao bih reći da mi je ova knjiga i zato značajna, ali mi je, ipak, značajnija po tome što sam pokušao da žitija živih uradim u skladu s ovim vremenom; ne znam jesam li uspeo... Ponekad mi se učini da bi ih i neki srednjevekovni pisac ovako pisao kad bi nešto zalutao ovde među nas.
NN: U dvije nove knjige koristite biblijske motive. Koliko uviđate da ti motivi jesu ili nisu zastupljeni u savremenoj srpskoj književnosti?
PETROVIĆ: Biblijski motivi nisu retki u savremenenoj srpskoj književnosti. Ima ih i kad ne mislimo na njih, kad ih nismo svesni. Ima ih i kod onih koji žive ili se bar trude da žive u skladu s hrišćanskim vrlinama, a i te kako ih ima i kod onih koji baš ne žive tako, pa ih savest pritiska te o tome pevaju, često glasnije no iko. Ja sam biblijske motive koristio kao svetle uzore ili primere onome o kome pevam, ali nisam samo njih već i one iz narodnih legendi i priča, koje sam predugo nosio i doneo iz zavičaja.
NN: Potekli ste iz krajeva koje su proslavili Petar Kočić i Branko Ćopić. Da li po Vašem mišljenju ovdje postoje književnici koji po značaju svog djela i djelovanja mogu da zauzmu, ako ne isto, barem mjesto iza njih?
PETROVIĆ: Nesporno je da danas i ovde ima pisaca za koje se s dosta razloga i uverenja može kazati da su na tragu naše velike dvojice, a za neke, bogami, i da su zaista stvorili delo vredno pomena i pamćenja. Naravno, kao i uvek i svugde, ne treba suditi po obimnosti dela, nego po onom što nečije delo nosi i kazuje. Onih nekoliko starijih znaju svi, važnije je da ih tražimo i nalazimo među mladim piscima... Ima ih, verujte. Među onima koji su ostavili zaista dubok trag je pokojni Đuro Damjanović... Kad je već o Kočiću reč, pisali smo Đuro i ja sedamdesetih godina prošlog veka radio-dramu "Kočić" i ta je drama donela nagradu reditelju na nekom njihovom radijskom festivalu...
NN: Đuro Damjanović govorio je da su zabrane najveće nagrade za jedno književno djelo.
PETROVIĆ: Zabrane su u onom jednoumnom vremenu i zaista bile visoka, pa možda, eto, i najviša nagrada za književno delo, jer je pokazivala da niste ostali u sutonu osrednjosti, nego da ste iskoračili u svetlost, u slobodu, koja partiju i državu ometa u održavanju i negovanju mraka, ideološkog i ološkog. Nepostojanje cenzure danas ne bi značilo da je pisana reč izgubila značaj, a cenzure ima i kad nam se čini da je nema. Svako vreme ima svoje načine sputavanja, svoje sisteme nadgornjavanja s umetnicima... Nije li neki oblik cenzure i odluka g. ministra da ukine učešće države, dakle, narodnih para u finansiranju najuglednije pesničke manifestacije u Srbiji? Jeste. Mnogi kojima je mesto na tom pesničkom susretu neće doći i neće kazati ono što imaju da kažu. Kome to treba? To može da odgovara samo tom jadnom ministru (onom što ima frizuru kao da je dirao struju), da mirno spava, da ga ne boli glava.
NN: Dakle, cenzura danas niti predstavlja nagradu niti garantuje potonju čitanost?
PETROVIĆ: Kad god dobijem neku književnu nagradu kažem da su one često jedini dokaz da je neko čitao to što pišem i zaista mislim da je tako. Danas ni pisci ne čitaju ništa drugo osim ono što sami napišu, a u narodu našem, tugo, najviše je onih koji knjigu uzimaju u ruke isključivo u samoodbrani. Govorim vam to zato što hoću da naglasim značaj čitanja za svakog pisca, jer svi i pišemo zato što imamo potrebu da drugom kažemo to što kazujemo. Lično, osećao sam i neki tihi ponos u trenutku zabrane moje knjige ili časopisa koji sam uređivao, a kad saznam da su me citirali u partijskom internom glasilu, u tzv. Crvenom biltenu, nije se moglo lako pričati sa mnom, toliko sam se pravio važan; mladost, ludost.