Književnost

Pratite nas na Google news

Pjesnik Andreja Đ. Vranješ: Moja poetika je polemika sa sobom

Pjesnik Andreja Đ. Vranješ: Moja poetika je polemika sa sobom
Foto: N.N. | Pjesnik Andreja Đ. Vranješ povodom nove knjige: Moja poetika je polemika sa sobom
Milan Rakulj

Andreja Đ. Vranješ je pjesnik koji je ove godine ispjevao svoju četvrtu knjigu pjesama "Mesec, južno od noći". Knjigu je objavila Književna zajednica "Vaso Pelagić" iz Banjaluke, a prije nje Vranješ je objavio i zbirke poezije "Na obali srca", "Sa druge strane sna" i "Suncokret koji je voleo zvezde".

Inače, Vranješ je rođen 1963. godine u Livnu, djetinjstvo je proveo u Glamoču, potom i u Zenici, da bi se nastanio u Sremskoj Mitrovici, gdje i danas živi i stvara.

Radni vijek proveo je u bibliotekarskoj struci, član je Udruženja književnika Srbije, a o svojoj poeziji i književnosti povodom nove knjige govorio je za "Nezavisne".

NN: U posljednjih pet godina objavili ste četiri zbirke poezije. Po čemu se izdvaja Vaša najnovija zbirka "Mesec južno od noći"?

VRANJEŠ: Ako bih upoređivao poeziju koja je prethodila u prošlim zbirkama s ovom mogao bih kazati da je posljednje ostvarenje moje najzrelije pesničko pregnuće, što je u neku ruku logično sa stanovišta zanata kojeg permanentno usavršavamo. Možda je poezija u zbirci "Mesec južno od noći" više raspojasana meditacija i oblikovana misaona igra zajedno i u isto vreme, što nije bio slučaj u ostale tri koje su joj prethodile. Ako je poezija, a jeste, parnas razdraganog uma, onda sam pokušao doseći taj ideal možda najbliže do sada. Moja poetika je polemika sa sobom, a onda i s okruženjem, svetom dobra i zla. To što me uvek rukovodilo i rukovodi kao postulat u pesništvu jesu reči umnog Sokrata: "Najstrašnije je prevariti samog sebe". Niti u jednoj zbirci nisam sebe prevario, a da sam primetio da jesam - odbacio bih pero u jednom trenu.

NN: Knjigu ste posvetili Glamoču i Glamočanima, a recenzent Milijan Despotović primjećuje da pjevate "iz pluća Srema". Može li se, stoga, ova poezija definisati i kao zavičajna?

VRANJEŠ: Apsolutno. Poznati pesnik Despotović je u pravu kada to kaže, zavičaj je svuda gde nam je lepo, kad postanete delić prostora kojem se radujete, gde ste dobili utočište i smirilište, gde ste postali točkić u mehanizmu duhovne kretnje. Glamoč je ipak najdraže mesto na globusu moga srca, tu činjenicu moja poezija snažno objavljuje, isto kao što je Zenica personifikacija prve ljubavi u kojoj provedoh defakto najjužnije istine, moja čelična kolevka. Bitno je da čulnost ne sme nikada postati greh.

NN: U pjesmama lijep omaž dajete i Splitu i Beogradu, ali i planini Dinari i selu Vaših predaka Kamenu, ne praveći razgraničenja u slikanju urbanog i ruralnog. Koliko pjesnik duguje geografiji iz koje je potekao?

VRANJEŠ: Geografija je spona koja nas i u transcendenciji vraća tišinama u buci vremena, smiraj i vapaj, pesnikova rapsodija koju čuje kao poklič, bez nje kao suštinske odrednice pesnici bi bili azilanti, beli vukovi na crnom kontinentu nerazumevanja.

NN: Vaš otac bio je istaknuti pjesnik i prosvjetni radnik Đorđe Vranješ. Da li je upravo otac glavni "krivac" za Vaš pjesnički dar i ljubav prema poeziji?

VRANJEŠ: U formiranju ličnosti, samim tim i pesnikove, značajnu istovremenu ulogu igraju tri faktora: genetika, aktivan rad i socijalno okruženje. Otac je, ako mogu kolokvijalno reći, bio primećeno obrazovan i pametan, pa da sam s njim doručkovao svakog jutra već bih nešto poprimio od njegove ingenioznosti. Ipak, on je bio suštinski pesnik, pored njega ja sam pesnik iz prikrajka.

NN: U knjizi umjetnost definišete kao "otisak zagonetne svetlosti". Da li naše društvo i naša društva žive u mraku i koliko cijene ovu zagonetnu svjetlost?

VRANJEŠ: Živimo u vremenima kada su pitanja nepotrebna, skoro isključena, odgovori su svuda oko nas, i zato ovo Vaše pitanje doživljavam kao retoričko. Možda umetnost nije u mraku, ali u polumraku ona zasigurno jeste, za svetlost haju oni koji se polumraka plaše.

NN: Neke od pjesama posvetili ste Ivanu Goranu Kovačiću i Branku Miljkoviću, a neke i Vašim savremenicima. Ko su pjesnici koje cijenite danas i koliko kao član Udruženja književnika Srbije uspijevate da ispratite književni život u svom okruženju?

VRANJEŠ: Da, imam kao i svi i ja svoje pesnike koji me u snovima pohode, kojima se vraćam svakodnevno i to su oni koje nazivamo kultnim. Cenim pesnike koji sebe ne varaju. Poetsku scenu Srbije pratim intenzivno putem časopisa, tribina i ako je moguće u ličnim kontaktima.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije