Pjesnik je često na margini društva, ali to je njegova prirodna pozicija, jer njemu i odgovara da šum i buku prati iz te pozicije, da u lokalnom vidi univerzalno i da govori o tome, kaže Đorđe Nešić, dobitnik Zmajeve nagrade, najvećeg srpskog priznanja za poeziju koje dodjeljuje Matica srpska.
Nešić je nagrađen za zbirku pjesama "Bolje je biti u manjini" koju su objavile Srpska književna zadruga i SKD Prosvjeta u Zagrebu. "Bolje je biti u manjini, uz nužnu dozu mazohizma" ovako počinje Manjinska serenata po čijem je prvom stihu naslovljena nagrađena zbirka izabranih i novih pjesama Đorđa Nešića.
Pjesma je motivisana položajem srpske manjine u Hrvatskoj, ali poezija ne bi bila to što jeste, ako bi se zadržala samo na tome. - Pokušava da slavi tu manjinsku poziciju kao poziciju aktiviteta, kao onoga koji mora da ojača i da mijenja svoju poziciju, da se ne prepušta kao što se prepušta većina. Pjesma koja se opet nadovezuje na Bibliju, odnosno na Talmud, da je bolje biti među progonjenima, nego među progoniteljima. Time se referira i na Danila Kiša na neki način - kaže Nešić. Bijelo brdo, Kopački rit, Stara Drava, Osijek, Vukovar... i geografija i vrijeme... u Nešićevim su stihovima.
Zavičajne su slike one koje prve ugledate, one su i arhetipske, njih u stihovima pjesnik traži i priziva cijelog života. - To je nekakav prvi plan, a drugi plan ovih pjesama je proistekao iz rata, pa je to obilježavanje svog zavičajnog prostora. Markiranje svog zavičajnog prostora na neki način je borba protiv destrukcije koju rat izazove, želja da se to mjesto sačuva bar u stihovima, ako ga već u realnom svijetu nestaje - navodi Nešić.
Nešić je i dobitnik Žičke hrisovulje, a od nedavno i nagrade Odzivi Filipu Višnjiću, koju za rodoljubivo pjesništvo dodjeljuje Zadužbinsko društvo Prvi srpski ustanak.