Književnost

Pjesnik Rastko Lončar za "Nezavisne": Poeziji i bumbaru ne mogu dokazati da ne lete

Pjesnik Rastko Lončar za "Nezavisne": Poeziji i bumbaru ne mogu dokazati da ne lete
Foto: Ilustracija | Pjesnik Rastko Lončar, za "Nezavisne": Poeziji i bumbaru ne mogu dokazati da ne lete

Rastko Lončar za svoj pjesnički prvenac "Nervi od volframa", objavljen u izdanju "Brankovog kola" iz Sremskih Karlovaca, nedavno je dobio nagradu "Stražilovo", da bi odmah potom bio proglašen i laureatom "Matićevog šala", nagrade koja će mu biti uručena sutra u Ćupriji.

Ovaj mladi pjesnik rođen je u Kninu, jer ratne 1993. godine Bosansko Grahovo, odakle je njegova porodica, nije imalo adekvatno porodilište. Kada je imao svega dvije godine, porodica odlazi u Kać u blizini Novog Sada, da bi se danas u "srpskoj Atini" mladi Lončar svojim principovski preciznim stihovima nametnuo kao jedan od predstavnika veoma talentovane pjesničke generacije. Trenutno na master studiju srpske književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu druguje sa Dušanom Zaharijevićem, Goricom Radmilović, Nikolom Rausavljevićem i Milanom Ćosićem, koji su takođe objavili knjige u "Brankovom kolu" i ovjenčali se nagradom "Stražilovo". O ovom generacijskom uspjehu, nagradama, pjesničkom prvencu i književnosti, Lončar je govorio za "Nezavisne".

NN: Generaciju kojoj pripadate iznjedrio je Odsjek za srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu. Da li ste se tu našli zbog toga što pišete ili ste počeli pisati studirajući književnost?

Lončar: Odgovor je, čini mi se, negde između. Oduvek sam imao potrebu da pišem, ali sam to uglavnom čuvao u nekoj fioci. Kurs kreativnog pisanja kod prof. dr Dragana Stanića, alijas pesnika Ivana Negrišorca, na četvrtoj godini studija bio je jedan od presudnih faktora da, nakon što sam sa kolegama razmenjivao povratne informacije i utiske, te konstruktivna kritička mišljenja povodom poezije koju smo stvarali, shvatim da ono što pišem želim da objavim.

NN: Nakon "Stražilova", za Vašu knjigu "Nervi od volframa" stigla je i nagrada "Matićev šal". Da li Vam je draži vjetar u leđa koji trenutno imate ili Vam je teži teret odgovornosti?

Lončar: "Nerve" sam dugo konstruisao. Želeo sam da, ako već objavljujem knjigu poezije,  objavim nešto iza čega ću stajati čitav život, čega se neću odricati kao početničke greške. Kao, recimo, solidan temelj koji će služiti da se na njega nadograđuju, nadam se, buduće knjige. Nagrade su priznanje tom i takvom temelju  svakako, dakle, vetar u leđa  ali i podsetnik da svakoj idućoj nadogradnji treba posvetiti potpunu pažnju.

NN: Koliki je, na putu do Vaše knjige, bio uticaj Branka Radičevića, Dušana Matića, pa i Miloša Crnjanskog koji je pisao pjesmu "Stražilovo" i koji su zapravo pjesnici na koje ste se najviše ugledali?

Lončar: Pesme Branka Radičevića mi je, znajući ih napamet, baka često recitovala u detinjstvu. Verujem da mi je melodija "Putnika na uranku", pesme iz koje je njena vešta cenzura suptilno uklonila poslednju strofu, zauvek ostala negde u glavi i da je našla svoj put da postane imanentnim fragmentom mog stvaralaštva. A iskustva nadrealističke i ekspresionističke poezije, čiji su možda najeminentniji predstavnici u nas upravo Matić i Crnjanski  dakle, ne toliko određene pesme koliko rezultati do kojih su došla njihova stvaralaštva  imala su zaista snažan uticaj na poeziju koju sam objavio. Što se tiče ostalih autora, pritom bih govorio samo o onima koji su imali direktan uticaj na ovu knjigu, inače je spisak mnogo duži, možda čak i kompletno čitalačko iskustvo jednog studenta književnosti  izdvojio bih, recimo, Velesa Perića, Popu, Pandurovića, Daviča, sarajevske "zlatne dečake", novosadsku neoavangardu...

NN: O Vašoj knjizi pišu kako mlađe, tako i starije kolege, a neki je porede i sa "Lirikom Itake". Ako je Miloš Crnjanski mogao objašnjavati zašto "Lirika Itake", možete li Vi objasniti zašto "Nervi od volframa"?

Lončar: Vreme jeste takvo da se od književnika traži izvesno povlađivanje čitaocima, naročito kako je došlo do postmodernističke detronizacije prvih, no to svakako ne znači da ne treba čuti autorovu izvornu nameru o čijoj uspešnosti, pak, prosuđuju drugi. Ideja za naziv je potekla iz stihova jedne od pesama: "Kako razmrsiti to čvorište/ volframovih niti/ lumpenproleterskim/ prstima". Namera jeste bila da se naglasi hipersenzibilnost lirskog subjekta koja je, verujem, prisutna u knjizi. Takođe, fotografija sa kraja knjige, koja je i izvesni autopoetički detalj, možda i bolje od mojih reči govori o naslovu i samom konceptu knjige.

NN: Naizgled kontrirajući Simi Panduroviću pjevate da "niste sišli s uma, već sa njega pali u ambise". Gdje Vas sve nije odvela poezija i može li se običnim riječima objasniti šta za Vas znači ova književna forma?

Lončar: Ne znam, iskreno, jesu li interesantniji prostori okolo čoveka ili prostori unutar njega do kojih dolazi baveći se pisanjem, čitanjem ili slušanjem poezije. Da li ljudi do kojih stigne, da li, pak, stanja u koja dospe. Rečima ne mogu objasniti šta za mene poezija predstavlja, ali mogu pokušati jednim poređenjem. Naime, stalno čujemo neke sive glasove o izlišnosti poezije, o tome kako  pritom ovo ne govorim samo iz ličnog iskustva  poezija nema svoje "ekonomsko opravdanje". Uporedimo to s onom anegdotom gde fizičari dokažu da bumbar, po svim fizičkim zakonima, ne može da leti. Jedino što to nisu uspeli da dokažu bumbaru. Tako i sa poezijom. Ona je imanentna potreba kako onome ko je stvara, tako i onome ko je usvaja.

Podrška "Brankovog kola"

NN: Da li ste u situaciji kakva jeste vjerovali u institucionalnu podršku koju ste Vi i Vaša generacija bezrezervno dobili u "Brankovom kolu"?

LONČAR: U saradnju sa "Brankovim kolom" i Nenadom Grujičićem ušao sam sa potpunom posvećenošću. Verovao sam, ukoliko pružim svoj maksimum, da će moje poverenje biti uzvraćeno, što se u potpunosti obistinilo i za šta zahvalnost ne mogu da izrazim rečima. Moji prijatelji i ja smo zaista dobili retku priliku da ono što imamo da kažemo  i objavimo i predstavimo publici u okviru jednog od naših najvećih književnih festivala, s izuzetno bogatom tradicijom. Dušan često navodi reči našeg izdavača, koje je čuo pri njihovom prvom susretu u Sremskim Karlovcima, da mladi treba da imaju institucionalnu podršku. "Brankovo kolo" je upravo vanredan primer takvog stava.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije