Srđan Sekulić mladi je pjesnik i prozni pisac sa trenutnom adresom u Sarajevu, čija je knjiga kratkih priča "Ostavinska rasprava Anastasa Kona" nagrađena priznanjem "Milenko Stojičić - najgladnija knjiga na svijetu" koju dodjeljuje Klub umjetničkih duša iz Mrkonjić Grada.
Knjigu je prošle godine objavio banjalučki "Imprimatur" i ista je nagrađena uz roman "U vrtlog" Slobodana Boškovića. Tim povodom o nagradi i književnosti, Sekulić je govorio za "Nezavisne".
NN: Šta za Vas znači nagrada sa imenom Milenka Stojičića?
SEKULIĆ: Milenka Stojičića kao pisca sam vrlo cenio i poštovao. Nagrada koja nosi njegovo ime, a koja je dodeljena mojoj knjizi "Ostavinska rasprava Anastasa Kona" svakako mi znači mnogo. Još je sve slađe iz razloga zato što je nagrada došla za mene potpuno iznenadno i neočekivano. Moj je izdavač, banjalučki "Imprimatur" knjigu je poslao na konkurs kada je isti otvoren. Od ljudi iz "Imprimatura" sam i saznao za nagradu. Čast mi je, zaista!
NN: Kakav je Vaš odnos prema nagradama i da li istima danas vjeruju čitaoci?
SEKULIĆ: Ovo je dosta teško pitanje… Svakom piscu laska kada dobije nagradu za svoj rad, kada isti bude prepoznat na ovaj način. Na našim prostorima je puno nagrada. Neke su, nažalost, izgubile na značaju iz razloga što su "zarobljene" od jednog kruga ljudi vičnih vlasti i institucijama koje su bliske vlastima, pa se nagrade dodeljuju na toj nekoj "ruka ruku mije" osnovi. To je zaista žalosno. Svaki put se rastužim kada vidim takve slučajeve. Mislim da to i čitaoci shvataju, oni koji ozbiljno prate književnu scenu u regiji. No dobro, još postoje nagrade koje zaista imaju značaj i one se uglavnom vezuju za prozu. U poeziji je kriza što se toga tiče.
NN: Knjigu "Ostavinska rasprava Anastasa Kona" započinjete rečenicom: "Priče luđaka i pisaca beskrajne su." Postoji li objašnjenje zašto su priče ove dvije kategorije ljudi beskrajne i da li mislite da je bavljenje pisanjem svojevrsno ludilo u aktuelnom digitalnom dobu, kada je koncentracija dobrog dijela populacije svedena na video kraći od 30 sekundi?
SEKULIĆ: Ne znam da li je danas pisanje sizifovski posao… Indikacije su da jeste. Naše društvo je zaista upalo u neku duševnu boljku koja je uzela maha i ljudi su nezainteresovani za bilo kakvo kulturno i duhovno uzdizanje. Uglavnom provode vreme skrolajući svoje pametne telefone, čitajući neke polupismene kratke naslove na portalima i u gledanju kratkih video-uradaka poznatijih kao "reels" na društvenim mrežama. Sve ovo govori da mi koji se bavimo pisanjem zaista jesmo ujedno i luđaci… Jer pričamo naše priče bez obzira na sve. Bitno je da pripovedanje ne prestane. U neku ruku je to častan izbor. Rado mu se odazivam.
NN: Pripovjedač iz nagrađene knjige čitaoca vodi od Vojvodine, preko Šumadije ka Kosmetu ili od Bosne i Hercegovine, preko Austrougarske 18. vijeka, sve do savremene Malte. Koliko Vam je mjesto radnje bitno za pisanje proze, u smislu da dobro poznajete mentalitet i običaje krajeva o kojima pišete?
SEKULIĆ: Bitno mi je. Kada na taj način pišete o ljudima i mestima kao što ja radim u svojoj prozi, onda morate poznavati dobro mentalitet ljudi o kojima pišete da bi duh i radnja teksta bili verodostojni. Meni je kao piscu velika privilegija to što sam se kroz život mnogo selio. Rođen sam na Kosovu i Metohiji, odrastao i školovao se u Vojvodini, a evo, već neko vreme živim u Bosni. Priče su mi se same nametale, teme su me same birale. Otvorio sam širom uši i počeo da radim na tekstu. Naravno, magija pisanja književnosti je u tome što nikada ne znate gde će vas priča odvesti. Često se desi da skrenete u ono nepoznato. Vaše snalaženje u tom nepoznatom govori o tome kakav ste pisac.
NN: Kada i kako nastaje Vaša književnost; opišite nam određeni trenutak kada saznajete da će neki događaj ili raspoloženje postati poetski ili prozni tekst?
SEKULIĆ: Zavisi od momenta. Nekada me emocija pokrene na pisanje književnosti, no čest je slučaj da u nekom istraživanju nailazim na reference koje prouzrokuju inspiraciju koja me kasnije tera na to da u to istraživanje uđem sada sa emocijom i ispišem ono što u tom momentu mislim da treba biti izrečeno. Nekad je opet dovoljan određeni zvuk ili spektar boja, možda čak i mirisi koji će mi projektovati neke unutarnje slike i sećanja koja postaju bujica reči.
NN: Nakon "Ostavinske rasprave…", u izdanju "Bajbuka" objavili ste i knjigu poezije "Čikma", koju su kritičari nazvali lirskim putopisom kroz Sarajevo. Koliko Vam znače riječi bivših i sadašnjih Sarajlija da je Sarajevo iz Vaše knjige njihovo Sarajevo?
SEKULIĆ: Sarajevo iz knjige koju sam napisao je pre svega moje Sarajevo. Ono Sarajevo u kojem živim i provodim vreme, grad u kome se rodio moj sin i odakle je moja žena. No, opet i ono Sarajevo koje sam izmaštao mapirajući grad i obilazeći njegove ćorsokake, tj. čikme. Knjiga je po formi poetsko-prozna, jer sam u svom radu na terenu stekao utisak da se o Sarajevu kao celini nešto mora ispisati u formi proze, a nešto u formi poezije. Jednostavno, takav je grad. Nekada stane u pesmu, a nekada u priču. No svakako, drago mi je kada ljudi koji su rođeni u Sarajevu prepoznaju u mom pisanju nešto svoje, neki svoj makondo u kome su se osećali sigurno i lepo, u kome im se dogodio život. Sarajevo je grad iz koga vrcaju priče. Dobro je biti pisac u Sarajevu.
NN: Već neko vrijeme živite u Sarajevu, a čest ste gost u Banjaluci i ostatku Republike Srpske. O političkoj situaciji u BiH mnogo se priča u posljednje tri decenije. Kakva je situacija u književnosti, koliko čitamo jedni druge na relaciji Banjaluka-Sarajevo, Doboj-Mostar, Tuzla-Bijeljina itd.?
SEKULIĆ: U književnosti je situacija, Bogu hvala, mnogo mnogo bolja. Ljudi se zaista čitaju. Ne samo na prostoru BiH, nego cijele nekadašnje Jugoslavije. I to tako treba biti. Mi govorimo isti jezik, prirodno je da će ljudi želeti da pročitaju šta to onaj drugi, njima najbliži u svakom smislu, ima da kaže. Kako se drugi oseća i na koji način on vidi stvarnost. To je bitno. Treba da počnemo razmišljati o onom "drugom". Jer i on je duboko u nama. On je mi.
NN: Šta trenutno čitate i na čemu radite kada govorimo o književnosti?
SEKULIĆ: Trenutno se bavim iščitavanjem klasične persijske književnosti, pre svega poezije pisane u formi mesnevija i rubaija. Čitam knjigu "Govor ptica" persijskog sufije i pesnika Feriduddina Muhammeda Attara, koji je živeo i umro u Nišapuru, današnjem Iranu. Knjigu je preveo Ahmed Ananda, koji je priredio i preveo još jednu knjigu Mevlane Rumija pod naslovom "Okean tajni", a koju uporedo čitam sa "Govorom ptica". "Okean tajni" je zapravo poznato Rumijevo delo "Mesnevija", koju je Ahmed Ananda priredio u formi priče da bi je približio onom čitaocu nevičnom tom mističnom sufijskom svetu koji je okean za sebe. Što se tiče samog pisanja, radim već neko vreme na jednom dramskom tekstu i rad na njemu mi je vrlo inspirativan i zabavan. Posle mostarske i sarajevske promocije moje nove knjige pod naslovom "Čikma", očekuje me još beogradska promocija, koja će se dogoditi početkom januara, te ću u Beogradu završiti sa tom malom turnejom. Dobro je, radi se.