Svijet je prije 51 godinu ostao bez Hermana Hesea (2. jul 1877. - 9. avgust 1962), dobitnika Nobelove nagrade za književnost i jednog od najpopularnijih njemačkih autora na planeti, uprkos činjenici da je u svojoj domovini davno bio otpisan.
Oduvijek je znao da želi da bude pisac, ali to mišljenje nisu dijelili i njegovi roditelji. Otac, misionar u Indiji, i majka, kćerka misionara, smatrali su da njihov sin treba da bude sveštenik.
Rođen je 2. jula 1877. godine u blizini Štutgarta, a kao malog roditelji su ga poslali u protestantski manastir, odakle je pobjegao, ne mogavši da se izbori sa hrišćanskim odgojem.
San o pisanju kao odiseja: Želio je da bude pisac i ništa drugo. Njegov put ka ostvarenju tog sna ličio je na odiseju. Pohađao je razne škole, nije uspio da se pronađe i u depresivnoj fazi sa 15 godina pokušao je da se ubije. Potraga za vlastitim identitetom, težak proces samoostvarivanja - to su teme kojima se vraćao u svojim romanima. Njegova djela bazirana su na ličnim iskustvima, to su samoanalitičke poetske ispovijesti.
Njegov biograf Gunar Deker interes za njegova djela u svijetu objašnjava: "Pitanje autonomije koje nadilazi vjerski nivo. Ono dolazi nakon vjerskog shvatanja i nije militantno i misionarsko, otvoreno je za druge načine života i za druge ideje. Ovo je veoma prisutno pitanje u arapskom svijetu".
Hese je književni proboj napravio 1904. godine sa romanom "Peter Kamencind". Iznenada je mogao da živi od pisanja. Oženio se prvi put i dobio djecu. Ipak, brak nije bio za njega. Porodična pouzdanost bila mu je suviše udobna. To je za njega bila muka. Odlazi u Šri Lanku i Indoneziju. Putovanje po Aziji je u velikoj mjeri uticalo na njegova kasnija djela, na primjer na roman "Sidarta". Po povratku, 1914. godine seli u Švajcarsku i na početku Prvog svjetskog rata dobrovoljno se prijavljuje u vojsku. Zbog lošeg vida, proglašen je nesposobnim i umjesto na front upućen je da radi sa njemačkim ratnim zarobljenicima u Bernu.
Dobrovoljac ili izdajnik: Ipak, Hese je bio protiv rata i propagande. "Prijatelji, ne tim tonom", napisao je nakon izbijanja rata u članku za list "Neue Zuricher Zeitung", kojim je želio da upozori njemačke nacionalističke intelektualce da manje polemišu i da budu humani. Kao rezultat toga, Hese je doživio neprijateljstvo, mržnju i podsmijeh. Teško je doživio sve što ga je snašlo i 1917. godine zatražio je stručnu pomoć. Susret sa psihoanalizom Hese je opisao pod pseudonimom Emil Sinkler u romanu "Demijan".
Prvi brak propada, Hese odlazi u Švajcarsku, gdje piše svoja najvažnija djela "Stepski vuk" i "Narcis i Zlatousti". Godine 1924. uzima švajcarsko državljanstvo i ženi se drugi put sa Rut Venger, od koje se rastaje tri godine kasnije. Sa trećom ženom, istoričarkom umjetnosti Ninon Dolbin, Hese je ostao do kraja života.
Protivnik nacizma: Na dolazak nacionalsocijalista na vlast Hese je gledao sa neodobravanjem i zabrinutošću. Tokom rata on je podržao njemačke izbjeglice nacističkog režima, pružao je utočište Tomasu Manu i Bertoldu Brehtu. Tokom rata napisao je svoje posljednje veliko djelo, "Igra staklenih perli", a Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1946. godine.
Kada je umro 1962. u svom domu u Švajcarskoj, činilo se da je popularnost njegovih djela sasvim izblijedjela. Kritičari su njegova djela nazivali kičem, a tek je hipi-pokret njegovom književnom stvaralaštvu donio novu popularnost, koja traje sve do danas.
Ovako je govorio Hese…
- Kada baciš u vodu kamen, on najbržim putem tone do dna. Tako je to i kada čovjek ima neki cilj, neku namjeru.
- Svaki čovjek svoje patnje smatra najvećim.
- Niko nije bio dovoljno sposoban da učestvuje u sopstvenom životu.
- Za igranje čovjek mora imati sposobnosti koje su meni nedostajale: veselost, čednost, lakomislenost i elan.
- Uvijek postoji nekolicina ljudi koji od života traže ono najviše i koji teško mogu da se pomire sa glupošću i grubošću.