Radmilo V. Radovanović jedan je od četiri ovogodišnja laureata "Pečata varoši sremskokarlovačke", prestižnog priznanja koje se dodjeljuje od daleke 1967. godine. Nagrađena je njegova knjiga "Tezejev jav", a Bilećaninu s adresom u Mrkonjić Gradu i pjesničkom posvećeniku, koji godinama unazad vodi Klub umjetničkih duša, nagrada će biti uručena u martu u najstarijoj srpskoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima na "Prolećnim Brankovim danima". Više o samoj nagradi i o njegovom pjesništvu pročitajte u intervjuu koji je, ovim povodom, dao za "Nezavisne".
NN: Šta za Vas znači nagrada "Pečat varoši sremskokarlovačke"?
RADOVANOVIĆ: Ova nagrada puno mi znači zato što je vezana za ime velikog pjesnika Branka Radičevića. Branka sam počeo čitati i voljeti još u osnovnoj školi. Njegovi stihovi još trepere u meni, a nagrada predstavlja dalji podstrek za rad, koji će neko u futuru drugom možda da cijeni.
NN: Koliko danas i kojim nagradama treba vjerovati?
RADOVANOVIĆ: To je malo teže pitanje, ali iz iskustva reći ću: treba vjerovati stvarno zasluženim nagradama, kojih je sve manje. Obično te zaslužene nagrade ne donose novčanu dobit autorima, većina drugih je klanovska, "ja - tebi, ti - meni" i slično. Moram priznati da se ponekad u žiriju nađu neki časni ljudi pa u tom momentu nagrade najbolje autore. Ipak, vremenom ako je djelo dobro ono nađe svog čitaoca.
NN: U nagrađenoj knjizi, kaže žiri, sublimišete slike zavičaja i djetinjstvo...
RADOVANOVIĆ: Ja, poput izgubljenog Tezeja, slijedim svoju poetsku nit kroz isprepletene hodnike tema i značenja. "Tezejev jav" nije slučajno odabran naslov i ovdje je Tezej premješten u staroslovenski svijet. Jav je dakle realnost, svijet ili dimenzija u kojoj žive ljudi. Zbirku otvaram ciklusom "Divinski odsjaji", koji je oda mom hercegovačkom zavičaju, prošlosti i precima koji su odavno stanovnici Hada; istovremeno ovaj ciklus predstavlja i svojevrsni lirski putopis kroz melodičnu hercegovačku toponomiju - Mogorjelo, Kolakovina, Ušine gomile, Durgotovina, Lipnik, Kolakuša, Svitava, Bačevica, kao i kroz specifičnu hercegovačku leksiku - jarcan, šarpelj, klačina, koštulja, itd. Neizbježni simbol koji prožima cijelu zbirku jeste kamen, od kojeg se u Hercegovini zida sve - kuća, okućnica, ograda, krst na groblju i kamen na kom spavaju najmiliji. Sjećajući se bezbrižnog hercegovačkog djetinjstva i mladosti, ja pravim paralelu između zavičaja, koji je nekad bio olistali pastoralni pejzaž, i onoga u što se hercegovački kraj pretvorio - pusti predio pun poskoka, jastrebova, gavrana, predio koji čuvaju samo groblja i sjene predaka.
NN: Uspomene iz mladosti, takođe primjećuje žiri, prisutne su i u stihovima o ljubavi i mladoj ženi violinskog tijela...
RADOVANOVIĆ: Tu se kao pjesnik postepeno mirim i s umorom srca i prolaznošću ljubavi, jer jedino konačni oproštaj s voljenom donosi olakšanje. Moj dijapazon nije samo antika. On je širok. Teme su mi zavičaj, socijalne teme, svakodnevica, ljubav. Pjesma u svim oblicima. Stvaralačko vrijeme, katren, sonet, slobodni stih, znači sve što se tiče pjesnikovog umijeća. Jesam izabrao najteži stvaralački oblik izražavanja. To je put poetske mitologizacije, kreativnog potvrđivanja u okviru zadatog mitskog okvira odnosno obrasca. Tu najviše savijam svoju pjesničku auru, to radim himničkim stilom i ritmom. Moji mitski likovi su autorski umnoženi subjekti. Putevi moje pjesme su vergilijevski odnosno miljkovićevski. Sve ponekad tamo može da postane pjesma.
NN: Ipak, često se vraćate starogrčkim i starorimskim mitovima.
RADOVANOVIĆ: Teme svih mojih pjesničkih knjiga povezane su s antikom. Kada sam na poklon u četvrtom razredu osnovne škole dobio "Rječnik o mitovima Stare Grčke" Aleksandra Zamurovića, koji je objavljen davne 1937. godine, pronašao sam se i počeo da proničem u sebe i svoje likove. Bez obzira na njihovo stilsko uobličavanje, pisane su asocijativno verifikovanim uporednim radom duše i teških sprava iz ličnog i kolektivnog vremena.
NN: U Mrkonjić Gradu vodite Klub umjetničkih duša, u okviru kojeg dodjeljujete nagradu "Pjesma nad pjesmama", ali i niz drugih nagrada za mlade pjesnike. Koliko su mladi danas naklonjeni poeziji?
RADOVANOVIĆ: Tačno je i to. Ja sam sekretar Kluba i doživotni presjednik žirija za tu sad već prepoznatljivu nagradu i ostale nagrade. Predsjednik Kluba je Slobodan Ćoćkalo, jedan nadareni umjetnik svoga zanata. Mi to radimo svojski i znalački. "Pjesma nad pjesmama" je nagrada po pozivu i dodjeljuje se isključivo za ljubavnu poeziju. Dosad koliko traje dobili su je najznačajniji autori iz RS i bivše države. Ostale naše nagrade više su podstrekačke i nikako nisu navijačke ni dodvoričke, pogotovo što nisu novčane. Pjesnici se nagrađuju diplomom, učešćem na manifestaciji i objavljivanjem radova u našem zborniku. Tu spadaju nagrade za osnovace do onih za afirmisana imena. Mladi su i te kako naklonjeni poeziji.
NN: Koja je moć poezije danas?
RADOVANOVIĆ: E to je ono pazovsko vrijeme: "Vrijeme pjesnika je da živi svoj dan; i to da ga živi simultano, na dva kontradiktorna načina: kao da se nikad neće završiti, kao da će se upravo sad završiti". Ali to jeste moć riječi koje nam daruje poezija, bile one tužne, drage, vesele ili bilo koje. "Poeziju će svi pisati", što nekad reče čuveni Miljković.
NN: Kakvo je Vaše mišljenje o književnoj sceni u Republici Srpskoj?
RADOVANOVIĆ: To je teško pitanje, ali ću vam reći: ne pripadam nijednom književnom klanu. Član sam Udruženja književnika Republike Srpske od osnivanja i član sam Udruženja književnika Srbije od 2000. godine. Ja vjerujem samo u pisanu riječ. Vjerujem u one pisce čija djela vrijede i čitaju se, zato ta pripajanja, odvajanja, hvalisanja, štimovanja žirija, nagrađivanja, uopšte me ne interesuju, svakom svačije. Mislim da su se tu pojavili samo pojedinci koji rade samo za sebe i to se dobro vidi. Vrijeme će sve pokazati. Vjerujem u vas mlade kojima treba pružiti svaku podršku. Zato ako djelo nadživi autora onda je i autor vječno živ.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.