Radomir Vulin, pjesnik iz Banjaluke, do sada je objavio dvije knjige poezije. Prvenac "Ispod mjesečine" objavio je 2023, a drugu knjigu pod nazivom "Note nostalgije", u izdanju Književne zajednice "Vaso Pelagić", publikovao je prošle 2025. godine.
Trenutno radi kako na poetskoj, tako i na novoj knjizi proze. Više o svojoj književnosti, ali i književnim prilikama ovdje i sada, govorio je za "Nezavisne".
NN: Iako pišete od djetinjstva, prvu knjigu objavili ste tek sa 32 godine. Da li je to bilo pravo vrijeme za pjesnički prvenac, koji često dugo sazrijeva u pjesniku?
VULIN: Uvjeren sam da jeste. Upravo sam u procesu tog sazrijevanja tražio sebe i nastojao izgraditi neki autentičan pjesnički izraz. Nije mi se žurilo, do trenutka objavljivanja prve zbirke "Ispod mjesečine", pisanje poezije bio je moj hobi. Došlo je to vrijeme kada sam se osjetio formiranim, a i mnoge druge okolnosti izvan moga uticaja, išle su mi na ruku, tako da mogu reći da je to zaista bio trenutak kada su se sve kockice složile. Nakon objave prve zbirke, meni poezija postaje mnogo više od hobija.
NN: Na početku knjige "Note nostalgije" čitamo pjesmu "Umjesto uvoda", koja govori o tome koliko nas iskušenja zapravo jačaju. S tim u vezi, šta poeziju, po Vašem mišljenju, čini izbrušenijom, glasnijom i jačom - životno iskustvo pjesnika, njegovo poznavanje literature ili nešto treće?
VULIN: I jedno, i drugo i to nešto treće. Krenimo redom! Još je veliki Njegoš lijepo objasnio "Bez muke se pjesma ne ispoja". Čini mi se da nema jakih, dubokih stihova, mada može biti ritmičnih i lepršavih, bez toga da njihov kreator bude iskušenik u kakvoj životnoj nedaći. Te nedaće, ta iskustva kreću se u jako širokom dijapazonu, od fatalne mladalačke zaljubljenosti do najozbiljnijih egzistencijalnih pitanja. Svaki pjesnik je padao pa ustajao na nekim od bezbroj tačaka unutar te kružnice. Često citiram riječi jednog svog profesora sa Ekonomskog fakulteta: "Da bi mogla pjesma da se piše, potrebno je da je duša opterećena nečim." Od ovog citata sam, godinama poslije, nanizao cijelu pjesmu. Dalje, svakako da bi se nešto napisalo, treba prije toga nešto pročitati. Ne bih savjetovao nikome ko sa knjigom ne druguje svakodnevno, ni da se pera laća. A kada je u pitanju ono treće, treba malo talenta i sreće.
NN: U riječi autora kazali ste da dobar dio pjesama iz zbirke doživljavate kao vlastite male pobjede. Koliko poezija uopšte može imati terapeutsko dejstvo bilo da ste čitalac, bilo da ste pjesnik?
VULIN: Lakše je ipak biti čitalac. Kao dokaz tvrdnji podsjetiću vas šta je za pjesnika rekao Branko Miljković: "Pesnik, to je onaj koji druge leči od bolesti od koje sam umire." Kada negdje govorim pjesmu nekog našeg velikog stvaraoca, komentari se kreću u okviru kvaliteta moje interpretacije. Kada su u pitanju moji stihovi, gotovo redovno imam pitanja o vlastitim motivima, stanjima duše i emocijama koje su dovele do njenog nastanka. Obično odgovore nastojim uobličiti tako da ljudi shvate da, čim je pjesma ispisana, moja emocija je obrađena, kanalisana. U jednom stihu kažem ovako: "sa mastilom otiče i pelin..." Na taj način, svaka od mojih pjesama sa prizvukom nostalgije, sentimenta, oticanjem tog pelina pretvara se u moju malu ličnu pobjedu i bio sam iskren kada sam to pisao. Kod dijela pitanja o terapeutskom dejstvu poezije, na mene ljekovito djeluje i čitanje tuđe i pisanje vlastite poezije. Ako se desi da i moja koga oraspoloži, zadovoljstvo mi je još veće.
NN: Zbirka sadrži elegične, boemske, društveno angažovane pjesme. Posebnu pažnju privlači pjesma "Izbio mir". Ako ova pjesma jednog dana ispadne proročanska, da li će poezija imati veću ili još manju vrijednost kod najširih masa?
VULIN: Ja svoje, i prvu i drugu zbirku, nazivam koktelom emocija. Zanimljivo je da ste tipovali na pjesmu "Izbio mir". Za nju su čuli i u SAD, u Pensilvaniji. Ne šalim se. Tamo živi i na polju kulture djeluje jedan naš književni stvaralac koji se takođe posebno zainteresovao za istu pjesmu. Pokušao sam ljudima da obrnem svijest samim naslovom. Uglavnom čujemo, jave nam, pa mi prenosimo dalje, da je na tom i tom meridijanu izbio rat. Je li vas ikad iko obradovao viješću da je izbio mir? To obično bude manja senzacija. Suština pjesme jeste želja da se useli mir, kako u naša srca, tako u domove, gradove i sela, pa naposljetku i na ovu našu ogromnu loptu sa kojom se često na pogrešan način igramo. Teško mi je pripisati proročansku dimenziju mojim stihovima, ali ostaviću mogućnost i za takav epilog. U svakom slučaju, pjesma je aktuelna dok traje ova situacija sa Ormuskim moreuzom.
NN: U knjizi "Note nostalgije" objavljeno je nekoliko proznih promišljanja i aforizama. Koliko ste, inače, skloni književnim žanrovima koji nisu poezija i možemo li u budućnosti iz nekog od njih očekivati samostalnu knjigu?
VULIN: Poezija mi je najefektnija i najpraktičnija. Sa malo riječi odašiljam željene poruke. Lakše je u javnom nastupu privući pažnju i naklonost publike govoreći poeziju. Prozna razmišljanja iz knjige koja spominjete su skopčana sa filozofijom i psihologijom, najviše psihologijom ličnosti. Dosta literature iščitavam i iz ovih oblasti pa će i takvih zapisa svakako biti još, opširnijih po obimu, a nadam se i uvećanog kvaliteta. Rimovani aforizam, kojih je prstohvat u knjizi "Note nostalgije", nešto je što mi je posebno interesantno. Dva ili četiri stiha, nisu dovoljni da se nazovu pjesmom, ali ako imaju svoju smislenu i jaku poruku, mogu živjeti samostalno. Osim toga, na početku sam pisanja jedne duže alegorijske priče, ili čak kraćeg alegorijskog romana, vidjećemo. Glavni likovi su ptice. Tako da je odgovor potvrdan, biće neki naslov i iz drugih žanrova.
NN: Jednu od pjesama posvetili ste Ranku Preradoviću Dedi. Pored njega, koje kolege, starije i mlađe, sa ovdašnje književne scene cijenite?
VULIN: Deda me je nebrojeno puta počastio nesebičnom podrškom na dosadašnjem stvaralačkom putu. Jedan od slučajeva jeste promocija njegove knjige "Pepelišta", gdje sam govorio jednu od njegovih poznatijih pjesama "Majka sama". Nakon te promocije probudio sam se sa otprilike ovakvom muzikom u glavi... Naviru mi slogovi koji se, u svim padežima, rimuju sa riječju pepelišta, i ispišem stihove kao što su: "još nam duše čeznu/ još za nečim vrište/ al' ničega nema/ sve je pepelište", da je ne citiram cijelu. Tako nastade pjesma kojom sam iskazao zahvalnost ovom velikom čovjeku i umjetniku. Pored njega, mnogo mi je pomogao književnik i novinar Vidosav Đurđević, čiju predanost na polju afirmacije naše pisane riječi treba naglasiti. Radost mi pričinjava okolnost da Miladina Berića i Vida Vicka Vukelića mogu nazvati prijateljima. Njih dvojicu takođe naročito cijenim i kao književne stvaraoce. Uvijek je nezahvalno nekoga posebno izdvojiti, ali moram progutati i tu žabu. Mnogo je još imena koja bih rado pomenuo, ali biće prilike.
NN: Vaša treća knjiga poezije je u pripremi. Šta nam možete otkriti o njoj?
VULIN: Ja ne bih da otkrivam mnogo. Želim odigrati na kartu iznenađenja. Poezija je neumitno dio mog života i u kontinuitetu je stvaram. Rimska poslovica "Nomen est omen" u mom slučaju definitivno važi. S tim što kod mene važi kada se moje ime pročita unazad (rimodaR) i čvrsto sam opredijeljen da svoj dar za rimu dalje gajim. Ono u šta sam siguran, novog štiva će biti, bez precizne vremenske odrednice, a uz nastojanje da opravdam, ako ne i nadmašim očekivanja onih koji su dosad pokazali interesovanja za moje pisanije.