Danas je takva situacija da morate moliti ljude da prisustvuju književnim večerima kako biste onome koji sa strane dolazi u vaš grad dokazali da ljudi cene to što on radi, u ovom slučaju što piše poeziju.
Ovako o nezavidnoj situaciji na ovdašnjoj književnoj sceni govori Rajko Tanasijević, pjesnik iz Trebinja, koji dosad u svom opusu ima dvije knjige pjesama za djecu.
Njegov pjesnički prvenac "Kada budem veliki" prije dvije godine objavili su Književna zajednica "Jovan Dučić" i SPKD "Prosvjeta" u Trebinju, dok mu je ove godine u izdanju "Unireksa" iz Podgorice objavljena pjesnička zbirka "Pogodi ko sam". O ovim knjigama u najpozitivnijem svjetlu pisala su najveća imena srpske književnosti, a šta sam Tanasijević misli o književnosti za djecu, obrazovanju i mladima, pričao je za "Nezavisne".
NN: Kako treba pisati za djecu, da li, zaista, onako kako je objašnjavao Duško Radović - kao za odrasle, samo malo bolje?
TANASIJEVIĆ: Upravo tako kako je objašnjavao Duško Radović. Danas, skoro da nema teme o kojoj pesnici ne bi smeli pisati za decu i o deci. A to znači, po mišljenju Ljubivoja Ršumovića, "ne u deminutivima, već pesnici decu treba da pripitome bajkovitim onomatopejama".
NN: Koliko bajkoviti svijet dječje književnosti danas u Republici Srpskoj dopire do onih kojima je namijenjen? Da li škole rade dovoljno na tome da dovode pjesnike u učionice i obrnuto - da li djeca u dovoljno velikom broju organizovano dolaze na književne večeri?
TANASIJEVIĆ: Znate, sve to zavisi od sredine do sredine. Nisu iste mogućnosti, recimo, u jednoj maloj opštini kao što su Berkovići ili jednom većem gradu kao što je Banjaluka. Nadam se da se razumemo. Samo onda kada se organizuju dečji festivali ili kada neki pesnici koji pišu za decu i o deci u okviru nekih manifestacija, kao što su recimo "Dučićeve večeri poezije", deca organizovano dolaze na književne večeri.
NN: Kakvo je uopšte Vaše mišljenje o današnjem obrazovanju?
TANASIJEVIĆ: Nemački filozof Imanuel Kant je jednom prilikom analizirajući svoju iskrenost kroz život zaključio da je pametnije ne reći sve što misliš, ali sve što kažeš treba da misliš. Jedan čovek, ne mogu se sada setiti njegovog imena, rekao je da imati obrazovanje znači imati obraz. Današnje obrazovanje pretvara čoveka, umesto u misaono biće, pa i kreativno biće, u jednodimenzionalnu i ograničenu mašinu, koja će da ispunjava sve što se od nje traži besprekorno.
NN: Da li su mladima danas uzori pjesnici ili starlete?
TANASIJEVIĆ: Hajde da napravimo jedan eksperiment u isto vreme i u istom mestu pa da vidimo gde će više biti mladih, na primer, u jednom objektu da govori Matija Bećković, a u drugom da igraju go-go plesačice. E, na taj način doći ćemo do odgovora na pitanje koje ste mi postavili - da li su mladima uzor pesnici ili starlete. Ne moramo čak ni to da radimo. Dovoljno je da pratimo i analiziramo koliko mladi posećuju književne večeri, a koliko noćne klubove. I sve će nam biti jasno. Je li? To nije neka filozofija. Danas je lako biti poznat, ali je teško biti nepoznat.
NN: Ovo posljednje se posebno odnosi na društvene mreže?
TANASIJEVIĆ: Razvoj društvenih mreža mladima je olakšao praćenje osoba kojima se oni dive i ponose, jer "zvezde" estrade svakodnevno obaveštavaju "fanove" o svojim aktivnostima tokom dana. Slikaju se, znamo kako odevene, pred ogledalom najčešće u kupatilu, te u raznim pozama, slikaju tanjir šta jedu, gde se trenutno nalaze, pa pišu "osećam se voljeno", označe sebe u nekom gradu da piju kafu u tom i tom objektu itd. A njihovi prijatelji to lajkuju najčešće sa OK, kul, vau, j..ote, ludilo, srce si, ljubim, ljubim vas, baš ste divni itd. Mogao bih ovako nabrajati do beskonačnosti. Dakle, danas mladi žive u virtuelnom svetu.
NN: O Vašoj poeziji za djecu, između ostalih, pisali su Matija Bećković, Ljubivoje Ršumović, Blagoje Baković, Pero Zubac... Koliko Vam znači to što ste od ovakvih imena dobili pozitivna mišljenja za Vaše pjesme?
TANASIJEVIĆ: Da se ne lažemo - znači mi. Znači mi što sam na mnogim književnim večerima i programima nastupao s Matijom Bećkovićem, Rajkom Petrovim Nogom, Blagojem Bakovićem, Rašom Popovim, Nedeljkom Popadićem, Aleksandrom Čotrićem, Radom Đergovićem, Borom Đorđevićem, Milicom Bakrač itd. Na primer, sećam se kada mi je jedna koleginica, koja je između ostalog i pesnik, rekla da je razgovarala sa Perom Zupcem i da ga je pitala da li bi pogledao moje pesme, a Pero joj je odgovorio: "A, čuo sam ja za njega!" Eto, to mi je nekako prijalo. Poslao sam toj koleginici svoje pesme, ona je te pesme prosledila Peru Zupcu i Pero je napisao svoje mišljenje o ovoj mojoj najnovijoj knjizi "Pogodi ko sam". I prvi put uživo smo se videli ove godine u Nevesinju na 98. "Šantićevim večerima poezije". Ili, kada sam pre dve godine učestvovao na književnoj večeri Matije Bećkovića u Trebinju, u ulozi voditelja, pa kada sam između ostalog za njega rekao da je najveći srpski pesnik posle Njegoša, a on je sutradan kada smo pili kafu i sabirali utiske od prethodnog dana rekao: "Sve si ono ti dobro govorio, samo si u jednom pogrešio kada si rekao da sam najveći posle Njegoša. Ali, dobro, niko se na to nije ljutio." E, to je Matija!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.