Roman "Gromada" Ranka Pavlovića istinsko je čitalačko osvježenje, ono koje se upija naizgled lako, a ne napušta vas dugo, jer svaki osmijeh prelazi u gorčinu, a svaka mana priziva vrlinu čineći da se zapitamo nad sobom i onim što nas okružuje. Ovo je o skoro objavljenoj knjizi Ranka Pavlovića zapisala prof. dr Sanja Macura, profesorica Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, a po riječima autora osnovna ideja romana jesu društvena dešavanja i lomovi u totalitarnom režimu.
Ranko Pavlović je preko pola vijeka prisutan na ovdašnjoj književnoj sceni i za to vrijeme je objavio preko pedeset knjiga, u šta ubrajamo zbirke pjesama za odrasle i djecu, zbirke pripovjedaka i romane. Pisac je i radio-drama, te dramskih tekstova za dječja pozorišta, a o svojoj najnovijoj knjizi i književnoj sceni ovdje i sada pričao je za "Nezavisne".
NN: U romanu "Gromada" bavite se dobro poznatom temom vođe, međutim Vi ne slikate samog vođu nego one koji ga slijepo slijede.
Pavlović: Slovenski narod, pa tako i srpski, ne može bez vođe. Ako se sam ne nametne, on ga stvara. Ranije je narod vođu tražio među političarima koji su se zalagali za rušenje starog sistema i demokratizaciju odnosa, zatim među revolucionarima, ratnicima, herojima, a kasnije, naročito poslije rata koji se na ovim našim prostorima vodio u prvoj polovini posljednje decenije drugog hrišćanskog milenijuma, i među ljudima neprovjerenih moralnih vrijednosti, često i nejasne ratne prošlosti, pa čak i među tajkunima. Naš čovjek stvara vođu najviše zato da bi ga kasnije rušio, što čini s velikim žarom, većim nego kada ga stvara. Često ga fanatičnim obožavanjem i nesvjesno ruši, misleći da ga vazdiže u nebesa.
NN: Čini mi se da ste prije svega bili inspirisani Titovim, ili pak Staljinovim režimom?
Pavlović: Titova ili Staljinova harizma vođe bila je inspiracija mnogim književnicima i drugim umjetnicima. Neki su veličali, a neki, prikriveno ili otvoreno, pokušavali da razobliče režim totalitarizma. Iskreno, prilikom pisanja romana i oni su mi bili u primisli, ali sam imao u vidu da se raspadom Sovjetskog Saveza i SFRJ i stvaranjem mnoštva novih država i državica namnožilo i mnogo vođa, koji kao da su s najboljim uspjehom završili visoke kremaljske i kumrovačke škole. Više sam njih imao u vidu kada sam kreirao svoje junake i situacije u koje sam ih smještao, mada sam se često koristio terminologijom prethodnog sistema.
NN: Imate li utisak kakvu bi sudbinu ova knjiga doživjela da se kojim slučajem pojavila na početku Vaše književne karijere, šezdesetih godina prošlog vijeka, u "zlatnom dobu" prethodnog sistema?
Pavlović: Roman bi vjerovatno bio zabranjen, a ja na neki način izopšten iz društva. U njemu bi se prepoznali mnogi republički i regionalni partijski i drugi funkcioneri. Mi se uvijek drvljem i kamenjem obrušavamo na vođe, a zaboravljamo da nema vođe bez onih koji ga stvaraju i slijepo slijede, ne radi njega, nego zarad svojih sitnih interesa.
NN: Ove godine ste priredili "Panoramu krajiške proze", koja se pojavila nakon iste takve panorame poezije Mirka Vukovića. Stiče se utisak da Krajina raspolaže piscima i pjesnicima za koje ni sama nije znala?
Pavlović: Iz kvantiteta ne mora uvijek da proistekne i kvalitet, ali ipak treba imati u vidu ono Njegoševo da "iz grmena velikoga lafu trudno izać nije". Kako sam u predgovoru naglasio, nisam priređivao antologiju nego panoramu krajiškog proznog stvaralaštva i to po zamisli izdavača, isključivo onih koji ovog trenutka žive i stvaraju u Krajini. Da su kriterijumi bili drugačiji (da su, na primjer, uzimani u obzir i pisci koji su rodom iz Krajine ili koji su iz drugih krajeva ali su neko vrijeme ovdje živjeli i stvarali, pa samim tim i tematski bili vezani za Krajinu) i slika bi bila drugačija. Nadalje, najstariji autor rođen je 1931, a najmlađi 1989. godine, između njih je starosna razlika bezmalo šest decenija, što govori i o tematskoj, stilskoj i svakoj drugoj heterogenosti zastupljenih proznih djela. Bez obzira na sve to, od 45 autora uvrštenih u ovu panoramu, najmanje polovina ih zaslužuje svaku pažnju kritičarske i čitalačke javnosti, a trećina će ih sigurno ostati da traje u našoj književnosti. S posebnim zadovoljstvom sam uočio svježinu i kvalitet ostvarenja mlađih autora.
NN: Aktuelni ste dobitnik Godišnje nagrade Udruženja književnika RS, na koju se prošle godine javnost, na čelu sa književnicom Tanjom Stupar-Trifunović, obrušila nazvavši je kompromitovanom, a žiri pristrasnim. Vaš komentar o toj i nagradama uopšte.
Pavlović: Postoji više vrsta književnih nagrada, a najmanje je onih koje su podsticajne. U prvom redu to su nagrade za najbolju knjigu objavljenu u određenom periodu i tu bi umjetnička vrijednost knjige, bez obzira na životnu dob autora i druge okolnosti, trebalo da bude presudna. Tu su i nagrade za mlade autore, ili za prvu knjigu, i njihov zadatak bi trebalo da bude podsticanje mladih na književno stvaralaštvo. Konačno, imamo i nagrade za životno djelo, gdje se ocjenjuje cjelokupni stvaralački opus nekog pisca. U svakom od ovih slučajeva žiri bi morao biti stručan i nepristrasan. Nikakva tragedija nije ako se i ne dodijeli nagrada jer nema knjige koja je zaslužuje. Što se tiče konkretnog slučaja, mislim da nije trebalo ni dizati prašinu jer su nagrađene zaista dobre knjige.
NN: Kako komentarišete to što Udruženje književnika RS i Podružnica Banjaluka nemaju apsolutno nikakav kontakt?
Pavlović: To svakako ne valja. Podružnice su organizacioni dijelovi Udruženja i moraju da djeluju u okviru njega. Ako neki pisci nisu zadovoljni postojećim udruženjem, morali bi se truditi da ga mijenjaju, a ako u tome ne mogu uspjeti, tu je i mogućnost formiranja novog udruženja. U Srbiji i još nekim zemljama u okruženju imamo i po dvije organizacije književnika, pa to nikome ne smeta.