BANJALUKA - U prva tri mjeseca tekuće godine Ratko Đogatović, književnik iz Banjaluke, u izdanju "Art printa" objavio je čak četiri knjige, a riječ je o knjigama poezije "Prkosna delta", "Vihorni put" i "Hrabro srce" te knjizi aforizama "Mali priručnik aforizama o čovjeku".
Krajem prošle godine objavljena je i Đogatovićeva knjiga zapisa i aforizama "Pisac i njegovo vrijeme", a fascinantan je podatak da je ovaj književnik u 2020, 2021. i 2022. godini objavio čak 11 knjiga poezije, aforizama i kratke proze.
Đogatovićeva bibliografija broji oko 70 knjiga, što ga čini vjerovatno najplodnijim piscem u Republici Srpskoj.
Pjesnik, minimalista, haiku pjesnik, tvorac kratke zapisničke forme i aforistike, kako piše u jednoj od njegovih knjiga, "živi, ne zna ni on kako, nepriznat i neshvaćen od dežurnih morona, ali zato zna kako stvara".
To što toliko piše, objašnjava Đogatović, je zato što ima toliko toga da kaže.
"Ja, u stvari, vodim dnevnik. Stalno se preslušavam i mislim da se današnji čovjek poznaje više u porazu, nego u nekoj lagodnoj poziciji. To što u mom stvaralaštvu ima i ponavljanja ne škodi, već utvrđuje ono najbolje što sam imao reći. A imam toliko toga da kažem, i ne priznajem floskulu da sam skriboman sve dok sa kvantitetom donosim i kvalitet", kaže Đogatović. Pisac, ako je pravi, smatra on, uvijek je u opoziciji, u onoj stvaralačkoj opoziciji.
"To je njegovo prirodno mjesto, njegova ljudska i kritička pozicija. On se ne može složiti ni sa kakvom totalitarnom ideologijom, bilo desnom, bilo lijevom, jer brani elementarna ljudska prava i slobodu čovjeka. On uvijek ide korak dalje od postojećeg vremena i uvijek prednjači", smatra Đogatović.
On je u literaturi najostvareniji kao pjesnik, a pjesnik je za njega istinska mudrost ovog svijeta.
"Pjesnik je prorok i vizionar, jedino on sagledava stvarnost iza stvarnosti. Jedino on sagleda početak i kraj, čitavu strašnu istoriju. Jedino on stvara, da bi kroz istinu donio ljepotu. Oni koji negiraju pjesnike ne poznaju suštinu", jasan je Đogatović.
Ovaj književnik se pita i pokušava odgovoriti na pitanje zašto naša sredina marginalizuje i odbacuje poeziju, tu najveću manifestaciju duha.
S jedne strane, kako će reći, nikada se kao u današnje vrijeme nije toliko pisala poezija, a s druge strane nikada nije bila toliko marginalizovana i odbacivana gotovo kao neka izlišna i nepotrebna stvar.
"Pripadamo narodu od koga je polovina bukvalno nepismena, a druga polovina jedva da sriče. I ljudi se ovdje bore za goli opstanak, robovi su jedne monstruozne politike koja ih eksploatiše. A talentovani ljudi koji su primorani da ovdje žive i stvaraju zapravo su zatočenici te sredine i tako plaćaju najvišu cijenu svoje posebnosti", ističe Đogatović.
On smatra da ne postoji književnost Republike Srpske jer ne postoji ni književna kritika, niti čitalačka publika, niti je ta književnost uopšte relevantna.
"Postoje samo rijetki pojedinci koji iza sebe imaju nekakvo djelo, ali ono nije ni pročitano ni valorizovano. Ti pojedinci, koji, ipak, nečemu vrijede, pišu i objavljuju jedino za sebe i za svoje rijetke prijatelje, što je, priznaćete, paradoksalna situacija i osvjedočeni apsurd", navodi Đogatović, dodajući da najveću krivicu za takvu situaciju snosi društvo koje je uništilo sve, a ne samo kulturu, a onda i dezorganizovani pisci.
Kad je bio mlad, kaže dalje Đogatović, vjerovao je da umjetnost može promijeniti svijet, a sada u to ne vjeruje, kako je priznao, iz prostog razloga što ne postoji ni interes ni ona euforija oko umjetnosti kao nekad.
"Sve su progutali haos tranzicije, borba za primat, pohlepa i siromaštvo", kaže on.
Đogatović ne krije da ga okolina koja ga okružuje parališe svojim mediokritetstvom toliko da je pred njom izdvojen i svojom ljudskom samoćom i svojim putem.
"Niti se mogu pomiriti sa postojećim stanjem, niti pristajem na sve te međuljudske odnose, koliko, ovamo, ustajem u pobuni, i protiv vremena i protiv ljudi i protiv svijeta. Slijedim svoj put. Veličanstven među slabima", oštar je Đogatović. S obzirom na opisanu situaciju, on smatra da u današnjem vremenu nema svrhe pisati, međutim dodaje i da ako je čovjek rođen kao umjetnik, kao recimo pisac, on imperativom svog dara mora da piše.
"Ipak, poezija je elitna i čovjek je duboko srećan, ako je pjesnik, ako ima šta da kaže, i ostavi vremenu svoje relevantno i univerzalno djelo", zaključuje Đogatović.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.