Sava Guslov Marčeta je banjalučka književnica rođena u Donjem Ratkovu na Zmijanju, koja u svojoj književnosti često ističe svoje zmijansko porijeklo, tamošnju borbu i prkos gorštaka, ali piše i o ženama iz ruralnih krajeva, njihovom vijekovnom opstanku i često potlačenom položaju u patrijarhatu.
Ovih dana objavila je knjigu pripovjedaka "Porub", a prošle godine i poemu "Kočiću Petru na Svetu Petku Trnovu" koja se može smatrati njenim kapitalnim djelom.
"Zahvaljujući humanitarnom Udruženju žena 'Duga', koje mi je novčano pomoglo, iz štampe je 5. marta izašla moja 17. knjiga 'Porub'. 'Porubila' sam 26 pripovjedaka u četiri dijela. U dijelu posvećenom ženi i "Oni su nebeski", mahom su nagrađene pripovijetke koje sam sakupila i, kako rekoh, porubila", kaže Sava Guslov Marčeta u intervjuu za "Nezavisne", u kojem je više govorila o svojoj književnosti, položaju književnika u Republici Srpskoj i sličnim temama.
NN: U knjizi "Kočiću Petru na Svetu Petku Trnovu" obraćate se velikom piscu sa Zmijanja i govorite mu o zločinima nad srpskim narodom koji su se desili nakon njegove smrti. Petar Kočić je skupo platio slobodu za koju se borio i koju, nažalost, nije dočekao za života. Mislite li da je u svojoj književnosti slutio da će sloboda za srpski narod biti toliko skupa i kroz cijeli 20. vijek?
GUSLOV MARČETA: Da. Petar Kočić je živio za vrijeme austrougarske okupacije i, kako kažete, skupo je platio svoju slobodu. Rodoljublje se u tom vremenu podrazumijevalo. To se sticalo rađanjem i vaspitanjem. Zmijanjska kolijevka odnjihala je čovjeka kome je otadžbina bila važnija od vlastitog života. Nije Petar bio jedini, većina Zmijanjaca je zadojena rodoljubljem. Mislim da bi danas, da je živ, još žešće napadao ovu nedefinisanu vrstu okupacije, gdje je zemlja naša, a odluke o slobodi odlučivanja i opredjeljenja donosi neko ko živi tamo daleko, preko okeana. Trebale su nam decenije da shvatimo da smo i sada pod nečijom čizmom, kao i u Kočićevo vrijeme. Znam da bi i protiv ovih vladara iz daleka bio, ako ne i više, a ono onoliko gnjevan koliko i za vrijeme austrijske okupacije. U nama Zmijanjcima razvio se poseban gen, gen otpora, prkosa i inata. Mi ne ćutimo, ne, nikako! Za nepravdu i poniženje znamo žestoko uzvratiti, bez obzira sa kakvim ćemo se posljedicama sresti. Nepravda nas para kao košulju, kleveće, blati i po tom blatu gazi desetljećima. Ti, koji se nazivaju visoki, pojma nemaju koliko su u našim očima mali poslije zabrane da pričamo o zločinima koje smo doživjeli.
NN: U poemi se provlači refren "Ćutala bih ja" i uvijek nastavljate sa novim "ali". Da li bi nam Petar Kočić oprostio ćutanja?
GUSLOV MARČETA: U poemi "Kočiću Petru na Svetu Petku Trnovu" svaki od 15 dijelova počinjem stihom "Ćutala bih ja", ali u meni se krv zmijanjska probudila, ona krv koja uzavrije pri svakom zločinu, nepravdi, neistini, posebno pri zabrani da o tom glasno kažem ono što mislim. Petar Kočić nam nikada ne bi oprostio ćutanje, a ćutimo. Bio je hrabar i dostojanstven. Šta je čovjek bez hrabrosti i dostojanstva - prazna ljuštura koju ne samo bure i košave, već i blaži vjetrovi raznose na sve strane. "Ko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadžbinu", Petrove riječi su bile moje bure, koje su me protresle i u meni probudile nastavak "neustrašiv je kao Bog, a prezren i gladan kao pas". O, koliko je moje istine u ovim riječima! Napisala sam poemu o zločinima prema mom narodu u kojoj su njegova stradanja i nije me bilo briga tada, a ni sada, kako će je prihvatiti. Naših beba nema, Milica, Slobodana, starih, mladih, nepokretnih. Nema porodica koje su nestajale, na najveće praznike, Božić i Vaskrs. Kako to da prećutimo, a ćutimo?! Neke od mojih kolega moju poemu nisu prihvatile, ali ne prihvatam ni ja njihova ćutanja o našem pogromu, o "zlu iznad svakog zla".
NN: S obzirom na to da imaju ispovjedni ton, koliko je po ličnom planu za Vas bilo teško ispisati stihove iz knjige?
GUSLOV MARČETA: Da, u poemi je jedan dio posvećen mojoj braći. "Ćutala bih ja, ne da mi onih nespokojnih hiljadu šest stotina pedeset dana traganja/ šta bi, Petre, na moju nijemost iz one jutane vreće, izmučene rekle kosti, ali neka mi moj Predrag oprosti..." Nisu to bili nespokojni dani, već dani agonije. U isto vrijeme tragala sam za sinom i braćom. Stariji sin došao sa VMA, a suprug prebačen tamo. Lijepila sam ljepljivom trakom mali tranzistor na uvo, da mi noću nijedna vijest ne promakne. Ujutru skidajući traku čupala sam kosu, boljelo je, ali su više vijesti boljele. Napisala sam "Halu", o traganju. Godinama nisam od preživljenog užasa mogla da se vratim na tekst, da ispravim slovne greške. O Deumića hali malo se pisalo, skoro nikako, a moja dokument priča nije zaživjela sem na godišnjicu bratovog pronalaska i sahrane, na društvenoj mreži Facebook.
NN: Knjigu je odlično ilustrovao Zdravko Knežević Knez. Kako je došlo do ove saradnje?
GUSLOV MARČETA: Na moju sreću, postoje ljudi koji čitaju i vole da čitaju ono što pišem. U Republici Srpskoj postoji grupa odličnih strip-crtača. Jedan od organizatora udruženja Zoran Pejić je slučajno došao do poeme, pročitao je i bio veoma potresen. Kada mi se obratio na jednoj izložbi, rekla sam mu da bih željela da je samu objavim uz ilustracije, ali ne znam nikoga ko bi se prihvatio tog zaista zahtjevnog rada. Poslije nekoliko dana Zdravko Knežević mi se lično javio i rekao da će mi uraditi 15 ilustracija za isto toliko dijelova. Taj, za mene veliki čovjek, umjetnik, ljudina, uradio je sve kako mi je predložio. Ilustracije su urađene bez novčane nadoknade jer je poema to "zaslužila", kako mi je rekao poštovani Zdravko. Nažalost, zbog nedostatka novčanih sredstava odštampana je u samo 67 primjeraka.
NN: U Vašoj, rekao bih, najčitanijoj i najčuvenijoj pjesmi "Jabuka iz moga kraja" opisali ste život žene sa Zmijanja, koja, kako ste rekli, rađa češće od jabuke. Koliko se život žene u našim krajevima promijenio u modernim vremenima?
GUSLOV MARČETA: Možda ste prateći moj rad primijetili da mnogo pišem o ženi i ne samo iz moga kraja. Život žene se godinama mijenjao i promijenio, ali ne onoliko koliko smo očekivale. Još u zabačenijim selima možete pronaći "Jabuku iz moga kraja", koja trpi, ćuti i radi. Ostalo ih je malo, ali ostalo. I ovdje, u gradu, još žene nisu uspjele da se izbore za svoje mjesto. Pošto, inače, u životu uvijek sebe uzimam za primjer da nešto uporedim, jer me od mene neće "zaboljeti glava", evo primjera o diskriminaciji udovica. Pošto sam korisnik porodične penzije, čitala sam u dvije godine dva puta u školama djeci stihove… Plaćena sam od Ministarstva kulture za svaki nastup stotinu maraka. Oba puta mi je zbog te zarade obustavljena penzija i dio do sljedećeg rješenja. Svi imaju pravo na nadoknadu za autorsko pravo sem udovica. Ogorčena sam i ne samo zbog sebe. Iako su se u porodici izborile za više poštovanja i uvažavanja, većina krajiških žena su i dalje "jabuke iz našeg kraja" po diskriminatorskim odnosima u društvu. Diskriminacija je vidljiva pogotovo u preduzećima gdje su žene, s istim obrazovanjem i radnim mjestom, redovno plaćene manje od muških kolega.
NN: Pisali ste i pišete za djecu. Kruna tog stvaralaštva objavljena je u knjizi "Radnja, stanje, zbivanje". Koliko Vam zadovoljstvo pričinjava pisanje za djecu?
GUSLOV MARČETA: Još u Osnovnoj školi sam pisala stihove za djecu za koje sam nagrađivana. Od tada sam zbog drugih životnih obaveza samo ponekad piskarala i odlagala napisano. Pisala sam za djecu i prije rata, ali nisam objavljivala. Tek po nagovoru Stevke Kozić Preradović, koja je bila zajedno sa profesoricom Zoricom Turjačanin recenzent knjigama za odrasle, štampanim u Književnoj zajednici "Vaso Pelagić", poslala sam rukopis (2005. godine) Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo. Zavod je tada objavio moju prvu knjigu za djecu "Gdje stanuju nestašluci" i četvrtu, pripovijetke "Janjdurina ljubav". Poslije te knjige "Gdje stanuju nestašluci" objavila sam pripovijetke "Klupko zlatne paučine", zbirku stihova "Jedna pjesma dva dukata", roman za djecu "Haljina od majčinih suza", te ponovo obimnu knjigu sakupljanih stihova za djecu "Radnja, stanje i zbivanje". Najljepše što mi se dešavalo u životu, to su česta druženja sa djecom. Druženja sam organizovala sama, u "Zotoviću", Domu "Rada Vranješević", po osnovnim školama u Banjaluci i dalje. U nekim školama sam gostovala sa kolegama iz Udruženja književnika, u njihovoj organizaciji. Svaki put bi to bili nezaboravni trenuci jer niko ne zna da se obraduje kao dijete. Djeca vole poeziju i prozu uz direktne kontakte sa stvaraocima, u to sam se uvjerila bezbroj puta. Čuvam preko 160 poruka koje su mi djeca poslala. Za te trenutke susreta i sreće vrijedi živjeti i pisati.
NN: Kakav je, po Vašem mišljenju, položaj književnika u Republici Srpskoj?
GUSLOV MARČETA: O položaju književnika kratko i jasno - u prašini smo. Krivi smo i sami što se u njoj valjamo jer nismo složni. Da bih objavila što pišem moram da prosim, a to je tako ponižavajuće. Na konkursima za sufinansiranje i ne čitaju ono što pošaljete, jer kako da objasnim da ne prođe rukopis u kome je šest nagrađenih pripovjedaka. Te pripovijetke su već imale po tri člana žirija, kompetentnih ljudi, to je 18 članova komisije. Dalje ne moram da pišem, sve je jasno. Većina mojih kolega se povukla, ćute i pišu. Poneki nešto objave, ako nađu sponzore, ako ne nađu - odlažu rukopise za bolja vremena. Na konkursima prolaze književnici koji imaju ime. Ime im garantuje kvalitet, tako da ne moraju čitati djela. U takvom društvu se teško izboriti za svoje mjesto.
NN: Kakvi su Vaši dalji književni planovi?
GUSLOV MARČETA: Slijede promocije knjige "Porub" u našem, kao i u drugim gradovima. Uz česte promocije knjige "Zmijanjski pisci Kočićevi sljedbenici", autora Vidosava Đurđevića i Grozde Regodić, na kojima sam redovan gost, pišem istovremeno roman za djecu i za odrasle. Tu i tamo kad se javi inspiracija zapišem stihove i slažem ih na gomilu do nekih boljih vremena za objavljivanje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.