Pozdrav, Milane, imam kratko pitanje na koje bi trebalo da mi odgovoriš u roku od pola sata, ako je ikako moguće: Možeš li sutra sa mnom i Živkom Vujićem u Prokuplje na 52. Drainčeve književne susrete?
Ovako je otprilike, možda malo manje formalno, zvučalo telefonsko pitanje pjesnika Miladina Berića upućeno mi u prošli utorak. Brzo sam, nakon što sam dobio nekoliko slobodnih dana na poslu, poslao potvrdan odgovor. Berić me pozvao u posljednji čas jer je Ranko Preradović Deda odustao od putovanja. Godine i zdravlje mu nisu dozvolili.
Uputio sam se u Prokuplje sa dvojicom kolega iz Banjaluke ubijeđen da ću biti dostojan igrač s klupe jer mijenjam svog pjesničkog, novinarskog i kafanskog starijeg sabrata Ranka Preradovića Dedu. Prije nekoliko godina u kafani zajedno sa Dedom konstatovao sam da sam mlađi od njega više od 40 godina, a da se družimo kao da razlike u godinama i nema. Deda mi tada reče da je i on u vrijeme svoje mladosti za kafanskim stolom sjedio sa više od 40 godina od njega starijim Hamzom Humom, koji je u vrijeme Dedine mladosti bio najstariji pisac Bosne i Hercegovine. Humo je opet u vrijeme svoje mladosti kafanski sto dijelio sa kolegom mu Radetom Draincem. Stoga je Deda moja direktna veza sa "banditom ili pesnikom", kako je o sebi pjevao veliki Rade Drainac.
Ovo sam rekao i na prvom od nekoliko programa na kojima smo učestvovali na 52. Drainčevim književnim susretima Miladin Berić, Živko Vujić i ja. Pored nas tu su bili i pjesnici Veroljub Vukašinović, ovogodišnji dobitnik Drainčeve nagrade, Zoran H. Radisavljević, Miroslav Aleksić, Sunčica Radulović Torbica, Milica Milenković, muzički umjetnik Siđo Živković i nezaobilazni glumački bard kada je riječ o govoru poezije Vico Dardić.
"Da li će mi budućnost oprostiti za nejasne jeroglife /na devičanskoj hartiji, /Za ovo veliko moje banditsko srce pesnika?", Drainčevi su stihovi koje je tri puta zaredom Vico Dardić ponavljao u restoranu "Varoški sokak", izvinjavajući se našem dobrom domaćinu, književniku i direktoru Gradske biblioteke "Rade Drainac" Draganu Ognjanoviću, podsjećajući sve prisutne da su tu prvenstveno zbog Drainca.
Iako ponekad u pesimističnim razmišljanjima Dardić smatra da poezija Radeta Drainca nije dovoljno čitana, ako uzmemo u obzir da je Drainčeva budućnost vrijeme koje mi danas živimo, mnoge činjenice ne govore tako.
U Prokuplju danas zasigurno na najbolji mogući način slavi se njegovo "banditsko srce pesnika". Pored književnih susreta tu je i biblioteka s imenom Radeta Drainca i impozantna spomen-soba izrađena ovom pjesniku u čast, gdje posjetioci Prokuplja imaju priliku da se upoznaju s likom i djelom jednog od najosobenijih i najznačajnijih srpskih avangardnih pjesnika u 20. vijeku.
Poštovanje žitelja Prokuplja, Kuršumlije, Blaca, gdje smo sve boravili i govorili poeziju, za ovog pjesnika tek priča je za sebe. Kraj rodne kuće Radeta Drainca u selu Trbunju po dolasku pjesnika iz susjednih dvorišta istrčavala su djeca i radoznalo zapitkivala: "Ko je dobitnik (Drainčeve) nagrade, ko je dobitnik nagrade?". Pomislih u kojem još mjestu djecu interesuje ko je dobitnik neke pjesničke nagrade.
"Kako se ti prezivaš, mali?", upitah jedno dijete. "Jovanović", odgovorilo je ponosno dijete, dodajući: "Drainac je moj pradjed". Ubrzo shvatih da u okolnim kućama redom žive bliski rođaci Radojka Jovanovića, alijas Radeta Rake Drainca.
"Ovde je nebo moje, ovde je ljubljena Toplica" sa razlogom stoji ispisano na reljefnoj bisti pjesnika okačenoj na njegovoj rodnoj kući. Na kraju, trebalo bi reći, sa nama gostima u nekoliko programa učestvovali su i pjesnici Blaca, Kuršumlije i Prokuplja. Neka mi ne zamjere što nisam zapamtio njihova imena, ali neka znaju i to da su dokazali da se u Toplici i poslije Drainca ili baš zahvaljujući njemu i danas piše izuzetno dobra poezija.
Drainčeva kuća, valja i to naglasiti, zrela je za rekonstrukciju jer najblaže rečeno nije u dobrom stanju, pogotovo kada istu poredimo sa raskoši Prolom banje ili drugim značajnim mjestima koje smo obišli: arheološko nalazište Pločnik i tamošnja rekonstrukcija naselja iz doba neolita, spomen-kompleks podignut u čast Gvozdenog puka u Prokuplju ili Narodni muzej Toplice u istom gradu. Što se tiče ovog posljednjeg mjesta, ono je nezaobilazno svim posjetiocima koji žele da znaju bilo šta o Toplici. Jeziva je postavka o Topličkom ustanku iz 1917. godine, a zadivljujuća je ona o Dušanu Z. Milačiću, romanisti, književniku i prevodiocu.
On je bio dupli doktor nauka i učesnik Prvog svjetskog rata, jedan od čuvenih 1.300 kaplara koji je kao ranjenik prešao Albaniju. Pripada najodlikovanijoj porodici kod Srba u istoriji ratovanja. Imao je četvoricu braće koja su bila nosioci Karađorđeve zvezde sa mačevima, najvišeg odlikovanja u srpskoj vojci u Prvom svjetskom ratu. Sva četvorica su bila pripadnici čuvenog Gvozdenog puka, koji je priča za sebe i o kojem je nedovoljno bilo šta što zapišem ovdje. Da li smo dostojni ovakvih predaka, pomislim najčešće, i sam s jedne strane upadajući u pesimistična razmišljanja, a s druge u neku vrstu ponosa jer pripadam istom narodu kao i ovi ljudi.
Elem, ono što me još fasciniralo u Toplici jeste tamošnja hrana. Tamo se ručava često, služi obilno i jede previše.
"Kad bi se bar jela moja poezija bio bih najslavniji kuvar ovoga sveta", pjevao je Rade Drainac, čiji je čuven i onaj stih "glad mi je beskrajna, a ruke večno prazne", koji bi dao sve a ništa nema. Možda je i danas toplički kraj poput Drainčeve poezije, možda je nama gostima ponudio i više nego što može i ima, kao što je nudio onomad u ratovima, a mi smo se ne misleći o tome gostili hranom, pićem i stihovima uvjereni da smo stigli u sami raj hedonizma, gdje se danas za razliku od prošlosti živi bolje nego bilo gdje na svijetu. Oni koji su ostali zasigurno bolje od nas prolaznika znaju kako je tamo. Ja samo znam da ću se vratiti u Toplicu, ali i poeziji Radeta Drainca, pjesniku krvave istine i čovjekovog prava. Prvi put sam tamo otišao slučajno, svaki naredni put tamo ću otići sa namjerom i iz potrebe.