Stefan Tićmi (Mitić) leskovački je pisac sa beogradskom adresom, čija je najnovija knjiga "Guguto memeto" objavljena u Banjaluci, u izdavačkoj kući "Imprimatur".
Prethodno je u režiji Branislava Stošića, reditelja iz Vranja i banjalučkog studenta, u eko-zoni Zelenkovac snimljen istoimeni kratki film, a scenario za ovo više puta nagrađeno ostvarenje, kako je Tićmi otkrio u intervjuu za "Nezavisne", nastajao je uporedo sa romanom.
Stefan Tićmi u književnost je ušao 2015. godine zbirkom pjesama "U'vatile me lutke", uslijedio je roman "Ja sam Akiko" 2018. godine, koji se danas u Srbiji smatra bestselerom književnosti za djecu, te još jedna prozna knjiga "Kaput od mahovine", koju je minhenska Svjetska biblioteka za međunarodnu književnost za djecu i mlade uvrstila među 200 najboljih svjetskih knjiga za djecu 2021. godine.
O svojoj novoj knjizi "Guguto memeto", koju bi tek trebalo da promoviše u gradu na Vrbasu, Tićmi je govorio za naš list.
NN: Priča "Guguto memeto" neobična je po mnogo čemu. Kako je došlo te neobičnosti da prije postane kratki film, pa tek onda knjiga?
TIĆMI: Paralelno sa pisanjem scenarija za film sa Branislavom, pisao sam i razrađivao roman: povezivao, kitio, detaljisao. Prilikom pisanja veoma su mi pomogle dve knjige. Jednu sam našao na Kalenić pijaci - to je "Kalendar srpskih narodnih običaja i verovanja", Mile Nedeljković. I knjiga "Poricanje smrti" Ernesta Bekera, koju sam ćapio iz biblioteke moje rođene sestre Jelene, koja je psiholog i psihoterapeut.
NN: Film "Guguto memeto" Branislava Stošića već je nagrađen u Crnoj Gori, Grčkoj i Češkoj. Pretpostavljam da ste Vi pogledali ovo ostvarenje. Ako jeste, recite nam kakvo je Vaše mišljenje o filmu?
TIĆMI: Kao što postoji potraga za vlastitim, upečatljivim književnim izrazom, tako postoji i potraga za filmskim. To je i te kako važno. Naći filmski jezik kojim ćeš da progovoriš. Mislim da smo reditelj Branislav Stošić i ja imali donekle jasan cilj: da smrt ubajkolikimo, da stvorimo pomalo ćaknute i izvrnute karaktere, da se izmestimo iz svakodnevnog. Da ispričamo priču o krivici koja je sveprisutna. I mislim da smo u tome uspeli. Mislim da je u tome uspeo. Tome je i te kako doprinela lokacija na kojoj smo snimali: eko-selo Zelenkovac. Tome je i te kako doprinela dobra glumačka ekipa. Kao i čitav tim iza kamere. Ali mislim da je najveću ulogu odigrala porodična atmosfera prilikom snimanja, velika požrtvovanost svih. Od producenta do lokalne banjalučke legende, naturščika u filmu, starog alasa - gospodina Rajka. Drago mi je što je film osvojio nagrade i što je pokupio simpatije publike. Na našu veliku radost, deca divno reaguju na film, a upravo zbog ozbiljnih tema koje obrađujemo, nismo ga snimali sa namerom da to bude film za decu. Ali, eto...
NN: Knjigu "Guguto memeto" jedni nazivaju antihororom, a drugi kao opomenu na stotinak stranica. U koji biste je Vi žanr svrstali, kojoj djeci i kakvim odraslima je preporučili za čitanje?
TIĆMI: Složio bih se, jeste poetski antihoror i jeste opomena. Ono što krasi ovaj roman, kao i prethodna dva - "Ja sam Akiko" i "Kaput od mahovine" - jeste jezička razigranost. Uz pomoć nje nekako se uvek lakše dolazi do dubine, do zapitanosti, promišljanja, nad ovim ili nad onim. A to književnost i treba da čini. Da stalno čačka, bocka, zadirkuje, baš kao kolektivni lik mališana iz romana. Meni je najdraže kada mi se čitaoci jave i kažu da su porodično čitali roman.
NN: Kako je došlo do saradnje sa banjalučkom izdavačkom kućom "Imprimatur"?
TIĆMI: Film je snimljen u Banjaluci i nekako je bilo sasvim prirodno da i knjiga bude objavljena tamo. Nju je ilustrovala Zorana Klječanin, ona je bila zadužena za magiju u filmu: kostim i scenografiju. Ovom prilikom bih zahvalio njoj, kao i čitavom timu "Imprimatura" na saradnji, Borisu, Sonji, urednici Mariji Pejić. I naravno Dragani, koja je uradila divne korice.
NN: Za one koji nisu čitali, kako objašnjavate sintagmu "Guguto memeto"?
TIĆMI: To je vrlo melodična, začudna bajalica koja je na neki način obeležila moje detinjstvo, ako izuzmemo zvuk sirene Šizele. Tu su pesmicu naše bake pevušile pred spavanje. Ili kada bismo išli u vinograd ili kukuruzište. Nekako se lepo uklopila uz Slutku, tu ženu koja u Selu na rubu razuma predviđa ko sledeći umire.
NN: Slutkina skrivena dobrota i Moćin bijeg od života, pa potom zahvaljujući dječjem nestašluku i njegov povratak istom, u Selu na rubu razuma, priča je koja uz sve propratne detalje osvaja čitaoca. Šta je Vas podstaklo da je napišete, ljudski strah od smrti ili ljubav kojom pobjeđujemo strah, ali i smrt, ako pretpostavimo da je ljubav uzrok produženja naše vrste?
TIĆMI: Možda su tri ključne reči: krivica, smrt, trauma. Jer ako na ičemu počiva naše društvo, počiva na krivici. Kako na nekom makro, tako i na mikro nivou porodice i pojedinca. Okruženi smo njome, ona je nekakva bela magla na koju smo svikli. Pa mi je bilo izazovno da se time književno poigram. Ali da ta krivica ne bude očita, već nekako sekundarna, nehteća, Moćina. A sa druge strane sam, paralalno, hteo da prikažem da postoji i mogućnost istinskog suočavanja sa traumom, prevashodno kroz lik Žozefine.
NN: U predgovoru pišete da sve što Vam zaista pripada jesu Vaša priviđenja i izmaglice, Vaša sanjarenja. U vezi s tim, da li je naše varljivo sjećanje zapravo najveća fikcija i najbolji materijal za književnost samim tim što je varljivo?
TIĆMI: Tako je, naše varljivo sećanje je najbolji mogući književni materijal. Volim taj ples na rubu stvarnog i fiktivnog. Volim alegoriju. Nedavno sam kod uličnih prodavaca u Knezu naišao na jednu Markesovu knjigu i već na prvoj stranici govori upravo o ovome o čemu i mi govorimo: Život nije ono što smo proživeli, već ono čega se sećamo, kao i način na koji se sećamo da bismo ga pripovedali.
NN: Kada možemo očekivati promociju knjige u Banjaluci i ostalim gradovima Republike Srpske?
TIĆMI: Februar, mart, tako bi trebalo. Javljamo na vreme.
NN: Kakvo je Vaše mišljenje o srpskoj književnoj sceni i koliki je njen domet kod širih narodnih masa, tačnije koliko čitamo danas?
TIĆMI: Velika je distribucija i trudim se da ispratim koliko mogu. Trenutno čitam divnu knjigu "Noć pre pada u reku" koju je napisala Dubravka Rebić. Što se čitanja tiče, to je teško pitanje na koje zaista nemam odgovor. Čita se, svakako, koliko i da li dovoljno, to zaista ne znam.