Moja generacija je direktni krivac što je na komade raznesen jedan lijep san o zemlji u kojoj živimo. Krivac je i što froncle Jugoslavije gaze i pogane nacoši na koje nijedna novonastala zemlja nije imuna, kaže Stevan Koprivica, poznati dramaturg, dramski pisac i scenarista.
Radi kao profesor dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu i Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.
Napisao je više od trideset pozorišnih komada, a scenarista je i više filmova i TV serija. Jedan je od osnivača Festivala pozorišta za djecu u Kotoru.
Koprivica je dobitnik brojnih nagrada, ali i tvorac scenarija mnogih predstava, među kojima i trenutno ultra popularne "Pevaj brate" koju su odgledali milioni gledalaca širom regiona, najgledanije televizijske serije "Mješoviti brak"...
NN: Prva velika premijera nove sezone "Ateljea 212" je premijera predstave čiji scenario potpisujete, u režiji Milana Karadžića "Ratna kuhinja", najavljena za 29. novembar. Kako se ovaj komad uklapa u novi koncept "Ateljea 212"?
KOPRIVICA: Upravnik Kokan Mladenović je ovu sezonu naslovio kao "Ex-next YU", dvosmisleno i gorko duhovito. E, ta neka gorka duhovitost je jedna od karakteristika komada "Ratna kuhinja", koga sam žanrovski odredio kao trilersku komediju. Tekst je lociran na dubrovačkio ratište, junaci ili antijunaci komada su bojovnici s obje strane, nevoljni učesnici raspada nekadašnje ozbiljne i uvažavane zemlje od koje je sada ostao naslov jedne pozorišne sezone i sjećanja generacija koje su živjele u njoj. Znam da je neobično i opasno "stavljati rat na komediju" pa makar i surovu, ali pomjeranje rakursa sagledavanja rata i kraja jedne zemlje kroz gorki osmijeh može da bude jedan od načina katarze. Kad imaš snage da se nevolji nasmiješ, znači da si jači od nje, makar i naknadno. Taj pogled na rat i tačku na Jugoslaviju uslovio je stavljanje ovog komada na ovogodišnji repertoar "Ateljea 212".
NN: U glavnim ulogama su Mima Karadžić i Dragan Bjelogrlić. Da li je odabir glavnih glumaca uslovilo i njihovo privatno druženje?
KOPRIVICA: Nema u našem poslu mnogo vajde od privatnog druženja. Podjelu je odredila karakterna profilacija likova, a Mima i Bjela su nekako po svemu antipodi. Reditelj Milan Karadžić ne pripada sentimentalnim rediteljima koji trpe privatnost na sceni, pa makar na njoj bio i njegov rođeni brat Mima. Dragan Bjelogrlić ne igra često u pozorištu, jer je zahtjevan i ambiciozan čitač koji ne pristaje olako na pozorišne uloge. Vjerovatno je to razlog što ga nije bilo mnogo u teatru do sada, ali se pamte njegove uloge u "Letu iznad kukavičjeg gnezda", velikom hitu "Moja draga"... Međutim, uloga Tomislava Džeka, brodskog kuvara i ratnog "dragovoljca", koji je suprotstavljen Neđi Mileusniću, ćevabdžiji iz Čajetine, mobilisanom rezervnom nižem oficiru JNA, koga igra Mima, očigledno je predstavljala neobičan glumački izazov.
NN: Da li Vama nedostaje Jugoslavija i koliko dugo ste se poslije raskola izjašnjavali kao Jugosloven?
KOPRIVICA: Jugoslovenstvo je bilo nacija u pokušaju, nikada do kraja ostvarena, ni kod kralja Aleksandra, ni kod Tita. Čini mi se da je to više bio stav i koncept nego nacija. Uostalom, u ime nacija je Jugoslavija i rasčerečena, zajedno s, nažalost, prisilnom i nikada iskrenom dramaturgijom "bratstva i jedinstva"... Nisam se izjašnjavao kao Jugosloven, a sad mi je žao što nisam i ta zemlja mi nedostaje... Kad se stavi na vagu istorije, na vagu života običnog čovjeka, tas Jugoslavije lako preteže. No, što je bilo toga više nije i svakolika vajkanja su izlišna.
NN: A sada poslije najnovijeg raskola, tačnije rascjepa dvije posljednje države iz zajednice, Srbije i Crne Gore, kako funkcionišete na dva kolosijeka kao radnik u službi kulture?
KOPRIVICA: Ja to ne bih nazvao raskolom, nego političkom i istorijskom neminovnošću. Jugoslavija o kojoj pričamo u ovom razgovoru je razvaljena i dvije države, koje inače jedine na ovim postorima imaju istorijski kontinuitet, su nastavile tamo gdje su stale nekadašnjim odricanjima od samih sebe, voljnim i nevoljnim, 1918. godine. A na vaše pitanje kako funkcionišem odgovor je: Funkcionišem! Za obje države sam vezan, profesionalno, emotivno, egzistencijalno, zavičajno. I sve da hoću ne mogu se izdijeliti.
NN: Imate mnogo posla i u Crnoj Gori i, kako čujem, pripremate jedan komad za Hercegnovsko pozorište. Da li želite nešto više na tu temu da nam ispričate?
KOPRIVICA: Niko nije paša u svom selu, pa tako ni ja u mom Novom. Evo, poslije 36 izvedenih komada i 25 godina rada, po prvi put, a na inicijativu Branke Knežević, prvakinje Hercegnovskog pozorišta, i njene koleginice Dragane Vlaović, usudio sam se da napišem jedan za mene atipičan komad, žensku storiju u maniru postdramskog teatra. To je pokušaj da se sagledaju različite sudbine, različiti životni koncepti "žena u najboljim godinama", a u mentalitetu i okruženju savremenog Herceg Novog. Razlozi za sukob mojih junakinja su shvatanje porodice, morala, vjere, politike, a tekst se oslananja na francuski "film noar". I, moram da priznam, imam veću tremu nego kad moje predstave igraju u Beogradskom dramskom pozorištu, "Zvezdara teatru", Crnogorskom narodnom pozorišu...
NN: Kada bi gradske vlasti od Vas tražile da u Vašem gradu, dakle birajte, da li Herceg Novom ili Beogradu, po Vašoj zamisli, umjetnici urade jedan ogroman mural, kakav bi on bio i kakvu bi poruku nosio?
KOPRIVICA: Moram da citiram mog omiljenog Džona Forda koji je rekao da poruke šalje poštom, a da filmove pravi za gledanje. Tako neka bude i s imaginarnim muralom. Ovo vrijeme diktira poetiku gadaluka, nasilja. U teataru to zovu trendom "krvi i sperme", svi aspekti života svode se na gubitništvo i beznađe. Uvjeren sam da se radi o projektovanoj uvezenoj poetici, diktatu tamo nekoga, pa neka to bude i teorija zavjere ("To što sam paranoik ne znači da me neko ne progoni") koja se lako prima na ovim našim prostorima, naročito kod netalentovanih i diktatu sklonih autora. Zato bi taj mural morao da bude otpor i pobuna takvom neoorvelovskom viđenju svijeta i umjetnosti. Na kraju tog zida neka se nalazi neki početak. Inače, ništa ne bi imalo smisla.
Šta bi bilo kad bi bilo
NN: Kad ne biste bili dramaturg i scenarista, čime biste se bavili?
KOPRIVICA: Volio bih da umijem da plovim, bolje nego što to sada radim u RIB čamcu u kome provodim svo slobodno vrijeme koje imam. Kod novskih skipera izučio bih zanat plovljenja koga nikako do kraja da naučim, iako sam na vodi otkad znam za sebe. I čim se jednom ostavim kompjutera, dohvatiću se kormila.