Stevo Grabovac je pisac koji je romanom "Mulat albino komarac" skrenuo pažnju čitalačke i stručne javnosti.
Roman je objavljen ove godine u izdanju "Imprimatura", a prilozi i razgovori povodom istog objavljeni su u mnogim bh. listovima.
O knjizi su, između ostalih, pozitivne kritike napisali Bekim Sejranović, Miroslav Gojković, Đorđe Krajišnik, Berislav Blagojević i Vedran Grahovac.
"Mulat albino komarac" je predstavljen na drugom izdanju Festivala književnosti "Imperativ", dok su samostalne promocije knjige već održane u Banjaluci i Sarajevu. Ipak, o ovom romanu, sigurni smo, tek će se čuti.
U međuvremenu o knjizi i pisanju za "Nezavisne" govorio je Stevo Grabovac, pisac, pjesnik, radnik jedne banjalučke auto-praonice i član čitalačkog "D kluba", u okviru kojeg nekolicina zaljubljenika u knjigu dijeli strast prema čitanju svakog drugog četvrtka u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske.
NN: Roman "Mulat albino komarac" nazvan je po stihovima jedne pjesme benda "Nirvana" i inače muzika u njemu zauzima veoma značajno mjesto. Koliko je muzika bila značajna i za Vaše odrastanje?
GRABOVAC: Muzika i umjetnost uopšte bili su presudni. U vrijeme dok sam ja odrastao trajao je rat, tako da je i muzika kao i sve imalo tu tajanstvenu moć izbavljenja od sumorne stvarnosti. Stripovi, knjige, filmovi... Sve to je tada bilo daleko i nestvarno. Tako je praćenje umjetnosti imalo izvjesnu mističnu dozu obreda.
NN: Recenzent romana Bekim Sejranović ocijenio ga je kao svjedočanstvo o izgubljenoj generaciji. Da li se osjećate kao jedan od predstavnika izgubljene generacije i da li su, po Vašem mišljenju, na ovim prostorima u posljednjih trideset godina zapravo sve generacije pomalo izgubljene?
GRABOVAC: Jesu. Rat nas je zakočio u mnogo čemu, onda je došao nekakav takozvani mir u kome se mnogi od nas nisu snašli, a neki još pokušavaju da se snađu. Rat je jednostavno takva nepogoda u kojoj sudbina pojedinca ostane nebitna ili skroz marginalizovana. Prije rata su nas učili jednim vrijednostima, a onda smo shvatili da to zapravo nije ništa. I onda je trebalo nakon rata početi život ispočetka. Za one koji nisu vješti ili koji su naviknuti na neke druge okolnosti, to nije baš jednostavno.
NN: Pisali ste o ratu bez ikakve nacionalne ostrašćenosti i politizacije. Koliko Vam je bio važan taj otklon?
GRABOVAC: Za mene je nacionalizam apsolutno suvišan u književnosti. Mislim suvišan je svugdje, ali u književnosti pogotovo. Zbog toga sam naprosto morao da napravim taj otklon. U sudbini mog junaka mogu se prepoznati svi koji su imali sličnu sudbinu, a to ima veze samo s tim da su ljudi, a ne kojoj naciji pripadaju.
NN: Najemotivniji dio knjige, po meni, jeste kada glavni junak i pripovjedač na grobu roditelja zamišlja kakav bi dijalog vodio s njima da su živi. Da li se, po Vašem mišljenju, kvalitetna književnost stvara iz takozvane gubitničke pozicije?
GRABOVAC: Ne. Da bi se uopšte stvorilo književno djelo mora se izdići iz te pozicije. Sergej Dovlatov ima sjajan komentar o tome... Naime, on kaže kako je Hemingvej zaključio da je siromaštvo najbolje za pisanje, no po njegovu sreću zaključio je to kad je bio bogat. Nema nikakve romantike u gubitništvu. Uostalom, već samo stvaranje bilo kakvog umjetničkog djela je korak iznad toga. Ipak, ovo jeste roman o gubitku, barem ga ja tako intimno doživljavam. Gubitku u svakom smislu riječi.
NN: Koliko Vam je osnivanje "D kluba" pomoglo da završite roman i da se značajnije posvetite pisanju?
GRABOVAC: Pomoglo je mnogo. U tolikoj mjeri da sam zahvaljujući svim tim knjigama koje smo čitali i pričama koje smo pričali uspio da osjetim novi polet i novu volju da pišem. I ne samo to - radi se i o praktičnoj pomoći: na neki način baš zahvaljujući klubu sam došao i do izdavača. Mislim "praktično", kad su u pitanju knjige i pisanje, nikad ništa nije praktično - desi se čitavo mnoštvo takvih čudesnih i nevjerovatnih dešavanja koje je veoma teško racionalno objasniti.
NN: Objavili ste knjigu "Stanica nepostojećih vozova" 2007. godine. O kakvoj se knjizi radi i možete li uporediti medijsku prezentaciju te knjige s ovom danas, o kojoj se, rekao bih potpuno zasluženo, piše nadugo i naširoko?
GRABOVAC: Po onoj staroj narodnoj "prvi mačići se u vodu bacaju" bilo je i sa tom mojom prvom knjigom. To je neka vrsta poezije i kratkih proznih crtica. Normalno da je neuporedivo ono što je tada urađeno u odnosu na ovo danas. To su bili mladalački tekstovi pisani u nekom zanosu kom su skloni mladi pjesnici. Međutim, nije mi uopšte žao što sam napisao i objavio tu knjigu.
NN: Zanimljivo je da se Vaš junak i njegovi prijatelji uvijek bave nekim lijevim i nižerazrednim poslovima, što je Vaša realnost i danas. Koliko, stoga, imate materijala za nastavak knjige, jer kraj romana "Mulat albino komarac" naprosto obećava nastavak?
GRABOVAC: Nastavak uvijek može postojati u onom smislu da se negdje kroz moje pisanje provlači ta takozvana živonosna proza, ali nastavak konkretne priče - ne. Prosto se negdje neke cjeline moraju zaokružiti. Naravno, život jeste neiscrpna inspiracija i uvijek nudi beskrajno puno materijala.
NN: S obzirom na pozitivne kritike knjige, mislite li da Vam pisanje može pomoći i u egzistencijalnom smislu?
GRABOVAC: Može zvučati naivno ako kažem da pisanje jeste egzistencija. Odnosno da je uvijek bilo dio mene, na isti način kao što su neke osobe dio mene ili stvari u koje vjerujem. Neodvojivi su dio mog bića. No, razumijem šta si me pitao i to je ono vječito pitanje u našoj sredini: može li se živjeti od pisanja!? Ne znam, iskreno, ja sam skroman čovjek bez velikih prohtjeva i pokušavam da se riješim svih iluzija i zabluda. I još je rano da pričam o tome, mogu samo reći da se nadam da mi može pomoći u egzistencijalnom smislu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.