Suzana Rudić mlada je pjesnikinja i vajarka rođena 1996. godine u Rumi. Trenutno privodi kraju studij vajarstva na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, a pažnju kulturne javnosti skrenula je na sebe nagradom "Stražilovo".
Nagradu je dobila za knjigu pjesama "Druga strana ogledala" na nedavno završenom 48. "Brankovom kolu" u Sremskim Karlovcima, a pored pomenute knjige objavljene na proljeće tekuće godine, objavila je i zbirku pjesma "Vreme orhideja" 2015. O svom radu, nagradi "Stražilovo", pjesništvu i vajarstvu, govorila je za "Nezavisne".
NN: Šta za Vas znači nagrada "Stražilovo" i podrška "Brankovog kola"?
RUDIĆ: Kao svakoj mladoj budućoj pesniknji, nagrada "Stražilovo" za mene predstavlja jedan nov put, otvorena vrata ka novim pesničkim putevima. Kao što sam rekla, predstavlja jedan nov put, ali isto tako me drži čvrsto na zemlji, ne dozvoljava da se mnogo zanesem i da zaboravim ko sam i šta sam bile pre umetničkog stvaranja. Osim toga, ne mogu na samom startu da kažem da sam pesnikinja, umetnica, bilo bi malo sebično. Umetnik se gradi, razvija godinama, ali mogu reći da sam prepoznata kao potencijalna pesnikinja i vajarka. Velika je čast i zadovoljstvo biti jedna od četiri mlade dobitnice nagrade "Stražilovo" koje dodeljuje urednik "Brankovog kola" Nenad Grujičić. Podrška institucije "Brankovo kolo" i te kako znači, zato što se ne radi na afirmaciji samo u Srbiji, već se piše o mladim pesnicima koji su objavili knjige u izdanju "Brankovog kola" i u RS.
NN: Da li mladi pjesnici imaju dovoljno podrške u Srbiji i regionu?
RUDIĆ: Postoje institucije u Srbiji i regionu koje izlaze u susret mladim pesnicima. Po mom mišljenju, takvim društveno korisnim, kulturnim dešavanjima se ne daje mnogo medijske pažnje niti podrške. I takvi događaji treba da budu čisti, bez političkih angažovanja i da se organizuju samo radi promocije kulture. Poezija treba da se čita onog momenta kada se napiše.
NN: Riječ kojom ste opisali zbirku pjesama "Druga strana ogledala" je riječ "borba". Zbog čega "borba"?
RUDIĆ: Odgovor na ovo pitanje započeću time gde i u čemu sam pronašla inspiraciju za svoju drugu zbirku pesama "Druga strana ogledala". Često se dešavalo da u autobusu sednu ljudi pored mene i započnu svoju životnu priču. "To je onaj život gde sam pao i ja, s nevinih daljina sa očima zvezda", reče Dis. Mislim da pesnici umeju prepoznati tu tamnicu, taj bol u glasu, u pogledu. Mislim da sam ja uspela prepoznati tu bol u sasvim slučajnim prolaznicima, doživeti je kao svoju, pa čak i svoju ličnu bol sam unela u stihove. Mislim da je sama svrha ljudskosti saosećati, prepoznati se međusobno, kao i davati bez obzira na očekivanja da nam se nešto uzvrati. "Druga strana ogledala" je opisana kao reč "borba" zbog tog unutrašnjeg bola, susretanja sa sobom samima pošto su unutrašnja skrivanja duboka, često nas zarobe, preispitivanja vlastitog izbora i onog pitanja "šta bi bilo kad bi bilo i da je bilo?" Stihovi u ovoj zbirci su napisani da bi se čitaoci mogli prepoznati u njima.
NN: Na jednom mjestu u knjizi kažete: "Oprosti mi što sam mesečar, samo mesečari umeju pisati. /Oprosti što sam putnik, putnici zbore o životu. /Oplakuju ono što tkaju i slave ono što izgube…/" U kojoj mjeri je, po Vašem mišljenju, poezija zapravo slavljenje izgubljenog?
RUDIĆ: Treba umeti pomiriti se sa izgubljenim. Slaviti ga, ako je izgubljeno, prisećajući se da smo u to izgubljeno pre samog gubitka usadili ogromnu količinu ljubavi. Slavljenje izgubljenog u poeziji se ogleda u tačnosti činjenice da, ako se pesnik zaljubi u vas, nikada nećete umreti. Reč u poeziji, književnosti kao i ljubav su utvrđenja čija se ognjišta ne gase tako lako kroz vreme.
NN: Bavite se pjesništvom i vajarstvom. Koje su dodirne tačke ove dvije umjetnosti u Vašem slučaju?
RUDIĆ: Te dve umetničke discepline su moje dve strane između kojih pokušavam da održim balans najbolje što mogu. Ljubav i potreba su prvorođene dodirne tačke koje povezuju vajarstvo i poeziju. Teško je održavati balans, pošto obe discipline iziskuju vreme da bi se savladale, traže umetničku inovaciju, posvećenost, građenje ličnog pečata kao umetničkog identiteta.
NN: Ko su Vaši pjesnički uzori?
RUDIĆ: Sva moja ljubav rođena je iz pesme "Zalasak sunca", pesnika Jovana Dučića. Postojalo je nešto u toj pesmi što je pomoglo sedamnaestogodišnjoj učenici da pronađe sebe kao buduću mladu pesnikinju, umetnicu. Rado se sećam pismenog zadatka kod moje drage profesorke srpskog jezika i književnosti Ljiljane Jarić. Posle njega mesto zauzimaju Rikardo Reiš, Konstantin Simonov, Branko Miljković i još duži niz pesnika.
NN: Kakvo je Vaše mišljenje o savremenoj srpskoj i postjugoslovenskoj književnosti i koje mjesto u istoj zauzima poezija?
RUDIĆ: Svesni smo da poeziju danas skoro pa svi pišu. Treba napraviti odabir autentične poezije, one koja ne liči jedna na drugu, da u sebi sadrži pouku i poruku, a da ipak u sebi ima emociju, nešto što će pokrenuti čitaoca. Takođe, današnji pesnici treba da rade na jedinstvu balkanske poezije. Treba se podržavati međusobno i ne postavljati jezičke granice, jer na našim primerima će učiti budući naraštaji. Takvim činom možemo ispraviti greške i zablude prošlosti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.