"Samo je Crnjanski od svih nas rođeni pisac", govorio je čak i večiti rival Ivo Andrić, dok je sam Crnjanski tvrdio da su tokovi njegovog života omeli tokove njegove literature. Može li se delo Miloša Crnjanskog razumeti bez uvida u njegov život?
Danas se navršava 120 godina od rođenja Miloša Crnjanskog. Jedan od najvećih srpskih pisaca četvrt veka je proveo u izgnanstvu. Kažu da je bio jedini emigrant pred kojim su titoisti kapitulirali. Antikomunista. Nacionalista, optuživan za oduševljenje fašizmom.
Milos-Crnjanski.jpg
Ovde možete pogledati emisiju "Oko magazin", posvećenu 120. godišnjici rođenja Miloša Crnjanskog
"Samo je Crnjanski od svih nas rođeni pisac", govorio je čak i večiti rival Ivo Andrić, dok je sam Crnjanski tvrdio da su tokovi njegovog života omeli tokove njegove literature. Proučavaoci njegovog dela smatraju da je jedan od retkih pisaca 20. veka čija je biografija čvrsto povezana sa njegovim delom.
"Jedina teza koju je do smrti uporno forsirao to je - sam je sam svoj predak; a druga teza - zavičaj to je ono što izaberete", objašnjava književni kritičar Draško Ređep, koji je bio i prijatelj Miloša Crnjanskog.
Princip, Franko, Hitler - međuratni period
Prvi svetski rat proveo je u austrijskoj uniformi i rana dela Miloša Crnjanskog nose dubok trag tog iskustva. Klanica Prvog svetskog rata, kako se govorilo, odredila je celu jednu generaciju pisaca.
"On je rekao ovo: sva trojica od nas, znači i Krleža i Andrić i on, su bili u austrijskom koporanu, a srcem su bili s druge strane i ta potivrečnst je rodila dobru literaturu", kaže Ređep.
Ta protivrečnost uredila je da, kao austrougarski vojnik, Crnjanski bude na pogrebu Franca Ferdinanda, ali i da, nešto kasnije, napiše pesmu posvećenu Gavrilu Principu - "Spomen Principu". I tu nije kraj razmišljanju o sarajevskom atentatu. Nekoliko godina kasnije, kao da je revidirao ranije stihove, zapisavši: "Princip svojim aktom ipak udario svima nama na čelo žig ubica i svi smo mi postali sumnjivi policajcima ne samo u Austriji, nego i celoj Evropi. Princip nas je, tako, povezao bolje nego što smo dotle bili povezani crkvom, tradicijama, krvlju."
1920. objavljuje "Sumatru" i "Objašnjenje 'Sumatre'", svojevrsni manifest ekspresionizma u srpskoj književnosti. Postaje zvezda modernističkog pokreta. Deceniju kasnije, dobija i nagradu Srpske akademije nauka za roman veka, za "Seobe". Iako je u periodu između dva rata dobio najviše priznanja, Miloš Crnjanski ipak ostaje ne margini.
U to vreme, prekida se i njegovo preijateljstvo sa Markom Ristićem, ali počinje i polemika sa beogradskim knjižarima. Zbog tekstova o Svetom Savi objavljenim u "Idejama" već je bio viđen kao nacionalista. Ali Crnjanski ne odustaje. "Postajemo kolonija strane knjige", tvrdi, zalažući se za razvijanje domaće, autentične literature. Istovremeno, polemiše i sa čuvenim polemičarem Miroslavom Krležom.
Najpre objavljuje članak "Oklevetani rat", a nakon što mu Krleža odgovara, Crnjanski uzvraća članakom "Miroslav Krleža kao pacifist", u kome kaže: "Nazovi pacifistička propaganda u nas, posle rata, iskorišćena je u partijske svrhe. Pomoću njenom klevetala se Srbija i pravili su se vicevi na račun Kajmakčalana."
Tridesetih godine prošlog veka Crnjanski je posvećen novinarstvu. Kao izveštač, prošao je i Španiju u vreme građanskog rata, zatim izveštavao i iz Rima i Berlina, gde je bio ataše za štampu.
„On jeste bio oduševljen Frankovom ličnošću dok je bio dopisnik 'Vremena' iz štaba generala Franka u Španiji, čak se i identifiokovao s njima, on je bio nacionalista i smatrao sebe nacionalistom", smatra prevodilac i esejista Nikola Bertolino, autor studije "Pitanja o Crnjanskom". Ipak, tvrdi da takvo oduševljenje ne postoji u tekstovima o Hitleru.
„Njemu je prijalo što ga je Hitler počastio prijemom, a na svoj doručak samo osam novinara je izabrao. I tačno je i to da je u to vreme trebalo primetiti šta se dešava u Nemačkoj - dovoljno je bilo videti Hitlera kako govori pa videti da je to jedan opasan čovek, ali mnogi ga nisu tada uzimali opasno. Mnogi su bili u zabludi kada je u pitanju Hitler, pa se ta zabluda može oprostiti i Crnjanskom", navodi Bertolino.
Slobodan Vladušić, docent na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, smatra da je teza da je Crnjanski bio fašista - iskonstruisana.
„Ne treba zaboraviti da je Crnjanski novinar ipak svoje stavove usklađivao sa tadašnjom spoljnom politikom Jugoslavije, a ta spoljna politka nije bila ni najmanje apartna od spoljne politike nekih drugih zemalja. Čak bismo mogli da kažemo da nije Crnjanski jedini koji je tako mislio, takav stav su stekli i neki drugi pisci i intelektualci", objašnjava Vladušić.
Emigracija, uz „Lament nad Beogradom"
Početak Drugog svetskog rata zatiče ga u veleposanstvu u Rimu, odakle, preko Lisabona, putuje u London, gde provodi četvrt veka. U izgnanstvu piše i „Drugu knjigu seoba", ali i svoju odiseju - „Lament nad Beogradom".
I u emigraciji je sam, o čemu i početkom 1965. piše ljotićevski list „Iskra" koji izlazi u Minhenu: „Danas već dvadeset i pet godina živi u emigraciji pesnik i romansijer Miloš Crnjanski. U domenu srpske književnosti, ime Miloša Crnjanskog je toliko veliko i svetlo da bi se jedna nacionalno svesna emigracija mogla da ponosi da ga ima u svojim redovima. A šta je uradila emigracija? Ona, pre svega, nije za njega htela da se interesuje, jer nije bio član nijednog političkog emigrantskog udruženja."
Sredinom 60-ih već objavljuje tekstove u nedeljniku NIN, o britansko-srpskim odnosima. Prihvata ponudu Stevana Raičkovića da "Prosveta" objavi tri njegove poeme. I sve intenzivnije razmišlja o povratku.
Draško Ređep se priseća da mu je u periodu od 1963. do 1965. Crnjanski uputio 9 ili 10 pisama.
„Ja se sećam da sam neprekidno pričao da 'Odisej treba da se vrati na Itaku' i govorio mu 'vratite se, vratite se' i on je u jednom pismu meni sasvim neverovatno odgovorio: 'A to što se tiče Odiseja, nije on putvao ni lutao dragovoljno, nego su tako bogovi hteli.' Tako da je do te 1965. sve bilo pitanje neizvesnosti", kaže Ređep.
Emigrant pred kojim su titoisti kapitulirali
U Beograd se Miloš Crnjanski vraća preko Hrvatske. Dolazi sa ambasadorom Srđanom Pricom u čijoj istarskoj vili provodi odmor. Tu se susreće i sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Lekom Rankovićem.
Tada je nastalo i uverenje da je Ranković zaštitnik Miloša Crnjanskog, a Slavka Ranković je kasnije pisala i da je to bila jedna od zamerki njenom suprugu posle Brionskog plenuma.
"Ranković je time pokazao da je bio velikosrbin i blagonaklon prema građanskoj desnici kojoj je pripadao i Crnjanski!", pisala je u to vreme zagrebačka štampa.
Priča kaže i da se povratku pisca „Seoba" nije radovao ni Miroslav Krleža. Ne čudi što je Miloš Crnjanski strahovao od povratka u SFRJ, budući da su Krleža i Marko Ristić, sa kojima je polemisao još 30-ih godina, sada bili na vrlo uticajnim funkcijama.
"Imao je razloga da strahuje od svh sukoba koje je imao pre rata. On je optuživao nolitovce da su komunisti i boljševici , to su ljudi iz Nolita u svom odgovoru proglasili potkazivanjem", kaže Bertolino, dok Vladušić upozorava da veliki uticaj eseja Marka Ristića pod nazivom "Tri mrtva pesnika": "Konkretno, Marko Ristić nije bio baš bilo ko u bivšoj Jugoslaviji i poznat je njegov tekst kojim je sahranio živog Crnjanskog. Znate, to ostavlja posledice i zaista muti sliku o Crnjanskom."
Zašto su komunisti pristali na povratak Miloša Crnjanskog?
"On nije više apsolutno bio na smetnji, on je samo mogao da koristi", smatra Ređep, koji je uveren da koliko god da je režim zadržavao povratak Miloša Crnjanskog, isto su to činili i njegovi „netalentovani staleški prijatelji".
Ipak, dobro je primljen u Beogradu. Postoji uverenje da je tek tad njegovo delo prvi put primljeno kako zaslužuje.
Nikad akademik!
1971. dobija nagradu za životno delo Udruženja književnika Srbije, a godinu kasnije, uručena mu je i NIN-ova nagrada za roman godine - za „Roman o Londonu".
Uprkos nagradama, ponovo ostaje na margini.
„On je i ovde bio unutrašnji izgnanik, on je i ovde bio na belom 'lebu, jer sedam godina po povratku nije primio nijedno veliko priznanje", objašnjava Ređep, koji je bio i član NIN-ovog žirija te godine.
„Moram da kažem, pošto smo Igor (Mandić) i ja poslednji svedoci toga, stvar je bila malo neobična za nas - takav je bio otpor, ne prema 'Romanu o Londonu', nego prema Crnjanskom", kaže Ređep.
Još jedna neprijatnost - ponuđeno mu je da postane tek dopisni član SANU.
„To ga je gadno uvredilo, jer tu je bilo i njegovih učenika, pa kako sad da on dobije tek prvi stepen", kaže Bertolino.
„S obzirom da mu je njegov prijatelj Andrić na neki način pomogao da mu se ponudi samo to da bude dopisni član, to je bio jedan nastavak ping-ponga koji su inače ova dva velika srpska pisca igrali tokom čitavog svog opusa", kaže Vladušić.
Crnjanski i Andrić: margina i institucija?
U Beogradu između dva rata, Miloš Crnjanski i Ivo Andrić bili su prijatelji. Andrić je voleo stihove Miloša Crnjanskog, dok je on, opet, bio oduševljen čitajući „Ex Ponto".
U međuratnoj diplomatiji Andrić je bio na višoj funkciji nego Crnjanski. Ipak, cenu te pozicije nije platio. Crnjanski - jeste. Kako?
"On nije ušao u Komunističku partiju kao što je ušao Andrić", objašnjava Bertolino.
"Andrić je bio prosto upotrebljiv, on je bio parekselans diplomata, a Crnjanski zapravo nikad nije bio dopomata. Tako se jednostavno dogodilo da andrić nakon Drugog svetskog rata bude upotrebljiv", objašnjava Vladušić.
Andrić i Crnjanski ostaju antipodi do kraja. Tih 70-ih godina sreću se često na Terazijama, u šetnji. Andrić, nobelovac, institucija. O njemu je brinula država, dodvoravali su mu se čak i nekadašnji nadealisti, koji su se, opet, klonili Crnjanskog.
"Bez misaone dubine"
"Nažalost postoje i dalje neki pisci koji su spremni da Crnjanskog nazovu reakcionarnim piscem i koji koriste jednu vrstu terminologije kojoj je davno istekao rok trajanja, što naravno nije slučajno", ocenjuje Vladušić.
"Predsednik Odbora za stogodišnjicu rođenja Miloša Crnjanskog 1993. Dobrica Ćosić je, dobro pamtim, u tom završnoj paradnoj reči rekao kako je Crnjanki pisac bez misaone dubine i tu je otvorio Pandorinu kutiju razumevanja naše rečenice", naglašava Ređep, koji podseća na druga, ranija tumačenja:
"Krleža je rekao - i svaka čast jer to dolazi od ispisnika - 'piše mutno, ali sugestivno'".
U tom rasponu od "nema misaone dubine" do „mutno, ali sugestivno" sažet je ceo horizont promatranja Crnjanskog.
Istoričari i teoretičari književnosti ipak su u nečemu saglasni: pojava Miloša Crnjanskog u potpunosti je izmenila hijerarhiju dotadašnjih vrednosti građanske literature. Njegova aktuelnost proizlazi iz činjenice da nam u svom opusu omogućava da "čulno osetimo epohu u kojoj sada živimo", kao što je npr. slika neoliberalizma data u "Romanu o Londonu".
Isto tako, ocena je i da je teza Milana Ćurčina da "srpski nacion ne poznaje svoje granice" tek sa Milošem Crnjanskim dobila svoju punu umetničku dimenziju.