STOKHOLM - Šta je to što radim? Sakupljam svakodnevni život osjećanja, misli i riječi. Sakupljam život svog vremena. Posvećena sam istoriji duše, njenoj svakodnevici, onome što velika slika istorije obično izostavlja ili prezire, između ostalog rekla je Svetlana Aleksijevič, nakon što joj je u četvrtak na svečanosti u Stokholmu uručena Nobelova nagrada za književnost.
Samo nekoliko sati prije toga, prvi put u prevodu na srpski jezik izašlo je iz štampe neko od djela Svetlane Aleksijevič. Radi se o romanu "Rat nema žensko lice" u izdanju "Čarobne knjige", koji je prevela Neda Nikolić-Bobić. Taj roman govori o sovjetskim ženama u Drugom svjetskom ratu i u Bjelorusiji je zbog zabrane čekao tri godine da ugleda svjetlo dana.
"Sovjetska žena nije životinja, ona je više od toga. Takve stvari se njoj nisu mogle desiti. A drugo, o kom ratu vi govorite? Rat treba da bude herojski, lijep, da bi drugi mogli da nastave da rade taj posao, jer taj posao nije lako raditi", govorio je svojevremeno cenzor ovoj spisateljici pravdajući zabranu. Stoga i prilikom besjede pri primanju najprestižnijeg svjetskog priznanja za književnost ona je podsjetila koja je njena misija kao književnika i čovjeka.
"Učili su nas o smrti. Govorili su nam da ljudska bića postoje zato da bi dala sve što imaju, da sagore, da se žrtvuju. Učili su nas da volimo čovjeka s oružjem. Da sam odrasla u drugoj zemlji, ne bih mogla da idem ovim putem. Zlo je svirepo, morate biti vakcinisani protiv njega. Odrasli smo među dželatima i žrtvama. Čak i ako su naši roditelji živjeli u strahu i nisu nam sve pričali, a najčešće nam ništa nisu pričali, vazduh našeg života bio je otrovan. Zlo je budno pazilo na nas", podsjećajući na sovjetsku eru rekla je Svetlana Aleksijevič, koja je i ranije naglašavala da ona piše knjige upravo iz razloga da kaže da rat nije posao za ljude, da piše jer želi da širi energiju pacifizma i poštovanja ljudskog života do posljednjih mogućih granica. Bavim se propuštenom istorijom, zaključila je ona i bazirala se na stanje u savremenom svijetu.
Njena najveća strast je slušati kako govori savremeni čovjek, rekla je i dodala da kao što je sebe Flober nazivao čovjekom-perom, da je ona zapravo čovjek-uvo. Pričala je o tome šta je čula na putovanju po Rusiji i zaključila da se, za razliku od nekada kada su se ljudi dijelili na one koji sjede i na one koji ne sjede u zatvoru, Rusi danas dijele na slavenofile i zapadnjake, na nacionalne patriote i izdajnike. "Ponovo je vrijeme sile", kazala je Svetlana Aleksič.