BANJALUKA - Iza nas je još jedan Svjetski dan poezije. Kao i svi dani tokom pandemije, nešto je drugačiji od istih datuma prethodnih godina. Vrijeme je drugo.
Krizni štabovi, kako globalni, tako i lokalni, zabranili su vokalna izvođenja.
Svirke u javnim prostorima, bar zasad, stvar su prošlosti. Ovdašnji krizni štab, bar do juče, nije bio zabranio književne večeri. One su se tu i tamo odvijale uz, kako se to dosadno i uporno ponavljalo, poštovanje svih mjera protiv širenja virusa korona. Zabranjeno je pjevati, ali ne i recitovati, bila je deviza sve do ovogodišnjeg Svjetskog dana poezije. Uprkos toj činjenici, "virus poezije" u nedjelju se širio online.
UNESCO je očigledno uspio u namjeri da popularizuje pjesništvo i pjesnike, bar na 21. mart, kada je 1999. godine ovaj dan proglasio Svjetskim danom poezije.
Pjesnici su društvene mreže zasipali sopstvenim stihovima. Korisnici savremene tehnologije različitih afiniteta citirali su velike mislioce iz prošlosti, a na sličnu varijantu odlučile su se i institucije. Takozvana online čitanja dosegla su vrhunac u tekućoj 2021. godini. Ono koje je organizovala Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske nazvano je "Uključi se i čitaj pjesmu". Čitao je ko god je želio - autorsku ili "tuđu" pjesmu, svejedno. "Brankovo kolo" predstavilo je poeziju grčkog pjesnika Nasa Vajene i britanske pjesnikinje Kerol En Dafi. Oni su laureati međunarodne nagrade "Branko Radičević" povodom koje su im, pored drugih laureata, štampane knjige u "Brankovom kolu" na srpskom jeziku: Naso Vajena: "Pesme" (2008) i Kerol En Dafi: "Svetske žene" (2011).
Društvo književnika Vojvodine (DKV) preko Facebook i YouTube platformi, takođe je organizovalo virtuelno druženje u impozantnom terminu od 10 do 22 časa. Čak 100 pjesnika učestvovalo je u video-prilozima ovog projekta DKV, dok je Kulturni centar Beograd ove godine Svjetski dan poezije produžio na tri dana i do sutra (23. mart) putem video-linkova predstaviće ukupno devet pjesnika iz Srbije, Republike Srpske/Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske.
Sličnih programa, naravno, bilo je mnogo. U ovom tekstu naveli smo samo neke, da nasuprot ustaljenoj priči o marginalizaciji pjesničke riječi, ukažemo na sveprisutnost pjesništva u današnjem vremenu. Na djelu je, dakle, hiperprodukcija poezije koja ima dvije strane medalje. Jedna strana je da hiperprodukcija ne podrazumijeva i kvalitet, a druga da je hiperprodukcija čvrst demanti o slaboj čitanosti poezije, odnosno potvrda onoga što je Čarls Simić primijetio kada je promovisan u titulu pjesnika laureata od strane Kongresne biblioteke SAD.
On je svoje kolege i studente, koji su uporno govorili o smrti poezije u ovoj zemlji, jednostavno demantovao pitanjem: "Ko onda ima toliko vremena da na internet kači gotovo svaku pjesmu koja je ikada napisana na engleskom jeziku, otkud toliko internet blogova i online poetskih magazina?!"
"Koliko sam mogao da vidim, danas se više poezije čita i piše no ikad u našoj istoriji. Dakle, ukoliko se danas čita i piše više poezije no ikada do sada, to mora da je zato što ona ispunjava neku iskonsku potrebu. Gdje bi ovi Amerikanci, koji za razliku od svojih komšija nisu voljni da traže spasenje u crkvi, mogli da iskažu svoju ljudsku nevolju negoli u pjesmi? Gdje bi drugdje mogli da pronađu društvo istomišljenika kojima je stalo do nečega što su napisali Emili Dikinson ili Bili Kolins? Kad bi me pitali da sumiram svoje iskustvo pjesnika laureata, rekao bih da u Americi nema ničeg što više uliva nadu, niti ičeg zanimljivijeg od njene poezije", riječi su Čarlsa Simića kojima bismo, svodeći ih na lokalni nivo i u doba korone, dodali samo jednu od hiljada citiranih i klišeiziranih misli na društvenim mrežama povodom Svjetskog dana poezije, a koje su prvi put izrečene u kud i kamo težem vremenu od ovog našeg: "Pjesma nas je održala, njojzi hvala".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.