Tanja Stupar-Trifunović jedna je od najnagrađivanijih bh. književnica, a prepoznatljiva je i po tome što na sva pitanja odgovara bez dlake na jeziku, što se ne odražava uvijek dobro po nju.
Do sada je objavila nekoliko knjiga poezije, knjigu priča i roman, a njeni tekstovi su prevođeni na nekoliko jezika. Zastupljena je u više antologija i izbora poezije i proze, u zemlji i inostranstvu. Knjige joj izuzetno dobro kotiraju i među čitalačkom publikom u BiH s obzirom na to da je brutalna iskrenost ono što ih između ostalog krasi.
Povodom Dana žena Stupar-Trifunovićeva za "Nezavisne" kaže da, iako je apsurdno, još postoji potreba da se zalažemo i govorimo o ravnopravnosti. Ni nju nisu zaobišle uvredljive i neprimjerene opaske samo zbog činjenice da je žena, a napominje da naše društvo uglavnom i ne prepoznaje šta je uvredljivo za ženu.
NN: Da li je rodna ravnopravnost danas ovdje zastupljena i u kojoj mjeri se Vi zalažete za nju?
STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Formalno jeste, a u praksi djelimično. I to nije slučaj samo sa rodnom ravnopravnošću, nego i sa mnogim drugim "ravnopravnostima". Kod nas postoje predrasude da je to sve neki podli izum Zapada čim se pomenu prava i ravnopravnost. Da podsjetimo, žene su u Jugoslaviji dobile pravo glasa prije nego u nekim zapadnim zemljama. Apsurdno mi je da se danas još postavlja uopšte takvo pitanje i da postoji potreba za njim. Ali očigledno postoji; kada pratite dnevnu štampu, crne hronike i tekstove o broju umlaćenih žena u regionu ili sada aktuelni slučaj "Jutka" u Brusu (a takvih je koliko hoćete), u kojem je Mariju Lukić seksualno uznemiravao predsjednik opštine, i više je nego vidljivo da postoji potreba da se zalažemo i govorimo o ravnopravnosti.
NN: Da li ste se nekad našli u situaciji da zbog činjenice da ste žena trpite bilo kakav vid omalovažavanja i da li se kod nas još u svim profesijama muškarci lakše probijaju do vodećih pozicija od žena?
STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Da, kao i većina žena, bezbroj puta. Od uvredljivih i neprimjerenih opaski i komentara preko patronizacije do potcjenjivanja. Naše društvo mahom ne prepoznaje šta je uvredljivo za ženu. Mizogine komentare, šale i aforizme doživljavamo kao smiješne i normalne, i to se samo reprodukuje godinama.
Druga dimenzija problema se otvorila s ovom mimikrijskom ravnopravnošću koju je donijela "demokratija" sprovedena na "domaći način". Sada imamo i žene na vodećim pozicijama, koje se, nažalost, ni po čemu ne razlikuju od svojih muških kolega i kao da se trude još više utvrditi patrijarhalne stereotipe o ženama.
Da zaključimo: do vodećih pozicija koje ste spomenuli se probija partijski i poslušnošću, a ne profesionalnim integritetom i u tom smislu su i muškarci i žene koji polažu više na svoj profesionalni i ljudski integritet jednako obespravljeni i omalovaženi.
NN: Iako je o validnosti regionalnih književnih nagrada možda suvišno i govoriti, i tu su žene na neki način potcijenjene, pa je žensko pismo u daleko manjem procentu nagrađivano u odnosu na muško.
STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Nisam pristalica ni termina žensko pismo ni nagrađivanja da bi se zadovoljile statistike. To neće pomoći boljem prepoznavanju i prihvatanju autorki. Prije svega sam za dobru književnost. Ono što je bitno da shvatimo jeste da su i ženske priče, životna iskustva i razmišljanja jednako važni kao i muški. Mi smo mahom odrasle uz iskustva muških junaka opisanih u knjigama, njihove dileme, posrnuća, krize, načine nošenja sa životnim nedaćama, ljubavnim jadima raznih mladih Vertera i po inerciji nam se te priče čine i bitnim i ozbiljnim. Trebamo i mi autorke i autori, a i ostatak javnosti, prihvatiti da ženska populacija čini pola stanovništva, da žene čitaju koliko i muškarci (često i više) i da su nam i priče o ženama, odrastanju, njihovim doživljajima života i iskustvima jednako važne i interesantne. I ne pristati na to da su muške priče velike i ozbiljne, a ženske male i banalne, jer to naprosto nije tačno. Zašto bi ratovanje bilo ozbiljniji čin od rađanja? Poništavanje života od dolaska novog života? I mnoštvo drugih primjera gdje smo pripovjedačku prednost dali iskustvu tipičnijem za muškarce, a ženska iskustva banalizovali.
NN: Na šta ste Vi ipak najosjetljiviji, koja je to nepravda najveća od svih kojima smo svakodnevno svjedoci a koja Vas onako ljudski najviše pogodi?
STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Svako ljudsko biće ima u sebi urođen instinkt da se opire nepravdi. U onom trenutku kad se to pretvori u kalkulisanje i kada se krenemo odupirati tom instinktu, mi sve više odustajemo od sebe kao ljudskog bića. Ono što je poražavajuće jeste da od kalkulantskog i korumpiranog sistema nisu pošteđena ni djeca i da još u osnovnoj školi postaju toga i te kako svjesna. Mi im time oduzimamo pravo na djetinjstvo.
NN: Jednom prilikom ste izjavili da ste književnost odabrali jer se ona prije svega bavi čovjekom. Ona je neki vid Vašeg ličnog izlaza iz neizlaznih situacija, pa i bijega... Može li Tanja bez književnosti?
STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Književnost za mene nije bijeg. Bila bi bliže onom stavu, da parafraziram Žana Koktoa, da je ona za mene laž koja govori istinu. U tom smislu meni je više stvarnost bijeg, a književnost istina od koje ne mogu umaći.
NN: Znam da pjesnički duh koji nosite u sebi teško da može da usreći bilo koji posao "od osam do četiri". Ipak, ovdje gotovo da ne postoji pisac koji može reći da se bavi isključivo pisanjem i da od toga živi. Šta je problem sa našom scenom u tom pogledu?
STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Scena ne postoji kao takva. Postoje sjajni pojedinci koji rade dobre stvari, ali mi nismo dovoljno bogati a još manje imamo sluha da kreiramo nekakvu umjetničku scenu na kojoj će ljudi živjeti od umjetnosti. Priča o umjetničkoj sceni zvuči više filmski i vjerovatno i jeste produkt gledanja filmova o umjetnicima u kojima oni vode svoje nehajne i neobične umjetničke živote. Nema toga u stvarnosti. Ovdje umjetnost služi ili za sprdnju ili prigodarski da se ubace dva-tri pisca da nešto pročitaju ili da neko otpjeva ili odsvira nešto na kakvom otvaranju, što i ne mora nužno biti loše. Odmah se sve one Njegoševe pokažu u praksi - od "Na muci se poznaju junaci" do "Na strašnom mjestu postojati".
NN: Vaša posljednja zbirka pjesama "Razmnožavanje domaćih životinja" dobila je izuzetno dobre kritike čitalačke publike... Nakon romana "Satovi u majčinoj sobi" ponovo ste objavili poeziju. Šta je sljedeće što možemo očekivati od Vas i pišete li trenutno?
STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Roman. Gotov je i izaći će uskoro. I opet će životinja biti u naslovu. Ovaj put samo jedna.