Uglješa Kesić banjalučki je pjesnik i profesor istorije, koji se nakon dvije knjige pjesama za odrasle "Zažmiri" (2018) i "Noć kad su palili knjige" (2021) okušao i u književnosti za djecu.
Naime, ovih dana u izdanju "Art printa" objavljena je Kesićeva zbirka poezije za djecu "Vilenjak Jan", a valja naglasiti da je pjesma iz ove knjige "Vilenjak Jan i Kovid div" prvonagrađena na prošlogodišnjem konkursu "Musa Ćazim Ćatić", koji je raspisan u Odžaku, a na koji je prispjelo 266 radova.
Više o knjizi, pisanju za djecu i književnosti uopšte, povodom nove knjige Kesić je govorio za "Nezavisne".
NN: Ispričajte ukratko kako ste počeli pisati za djecu i da li je takvo pisanje, uslovno rečeno, teže nego pisanje za odrasle?
KESIĆ: Nakon moje dvije knjige poezije za odrasle okušao sam se u pisanju književnosti za djecu. Po meni, znatno teže je pisati za djecu, jer djeca su emotivnija i znatno teže prihvataju poeziju osim one koja im uđe, ono što se kaže, na prvu u uho. Djeca su čudo. Za sebe u jednom intervjuu sam rekao da je moj uspjeh veći ako sam nekom djetetu nacrtao osmijeh i odvojio ga od displeja telefona ili računara.
NN: Jedna pjesma iz knjige nagrađena je priznanjem "Musa Ćazim Ćatić". Koliko Vas je ova nagrada, uslovno rečeno, ohrabrila da ispišete cijelu knjigu pjesama za djecu?
KESIĆ: Jasno da me je ohrabrila iako nisam od onih kojima nagrade predstavljaju primarnu preokupaciju. Na insistiranje moje voljene supruge Tamare sam konkurisao i dobio tu nagradu.
NN: O kovidu, odnosno virusu korona, pisali ste iz dječje perspektive. U knjizi pišete o dječjem žalu jer je škola bila zatvorena za vrijeme kovida. S obzirom na to da radite u školi, iz prve ruke možete da kažete kako su se najmlađi suočavali s pandemijom koja je iza nas?
KESIĆ: Pisao sam o kovidu jer sam bio svjedok patnje djece koja su zajedno sa mnom herojski borila protiv te pošasti. Djeca su veći ljudi od velikog broja nas odraslih i jako disciplinovano su se pridržavala datih mjera
NN: Koliko ste zadovoljni aktuelnom ponudom književnosti za djecu, ko su, po Vašem mišljenju, najcjenjeniji savremenici koji pišu ovim žanrom?
KESIĆ: Piše se za djecu dosta, ja bih rekao. Izdvojio bih velikane koji se bave dječjom književnošću, a to su Ljubivoje Ršumović, Šimo Ešić, Ismet Bekrić i ostali. Volim da kažem da sam ja lično počastvovan što imam priliku da živim u istom vremenu s njima.
NN: Kako vidite književnu scenu u Banjaluci i regionu?
KESIĆ: Književnost u Banjaluci i regionu živi i zbog toga sam jako sretan. Dosta je velikih književnika koji drže luč da nas ne poklopi mrak, a za koje imam sreću da kažem da su moji prijatelji, a to su Darko Cvijetić, Neda Gavrić, Kemal Handan, Ranko Risojević, Ranko Pavlović, Srđan Sekulić i drugi.
NN: Mnoštvo je književnih nagrada i festivala u okruženju, a ipak književnost nema društvenu funkciju kao prije i ne dolazi do ušiju i očiju najšire publike. Zašto je to tako?
KESIĆ: To je ono što mene boli i tišti. Izgubio se smisao kulture u društvu i sada se neke druge "vrijednosti" poštuju i glorifikuju, a pisana je riječ gurnuta u zapećak. Zbog takve situacije u društvu sam i naslovio moju drugu knjigu "Noć kada su palili knjige" koja predstavlja moj vapaj protiv kulturocida koji nam se, ako se ne zamislimo nad ovim našim svijetom, sprema.
NN: Šta za Vas lično znači poezija i kolika je njena, da tako kažemo, terapeutska moć u odnosu na individualca?
KESIĆ: Za mene lično poezija znači jako puno i svakako se može reći da ima i te kako terapeutsku moć na pojedinca. Kako? Knjiga je ta u kojoj živi prelaze u legendu i u kojoj svako od nas može naći sklonište od surove stvarnosti. Ova knjiga je napisana u pomen na mog najboljeg prijatelja Sašu Filipovića, koji se preselio u zvijezde 7. decembra 2022. godine, i mogu da kažem da je pisanje ove knjige samom meni pomoglo da sakrijem tu svoju bol nakon njegove smrti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
