Dragan Velikić jedan je od onih književnika koji u ovom vremenu ne baš prevelike popularnosti pisane riječi svakim novim djelom izaziva ogromnu pažnju čitalačke publike.
Za svoje spisateljsko djelovanje nedavno je dobio nagradu za cjelokupno književno stvaralaštvo "Kočićeva knjiga", koju dodjeljuje izdavačka kuća Zadužbina "Petar Kočić" Banjaluka - Beograd, a od iste je ranije ove godine nagrađen i priznanjem "Kočićevo pero" za roman "Islednik".
Jedan je od trenutno najprevođenijih pisaca sa naših prostora, s obzirom na to da su mu djela prevedena na 15 evropskih jezika.
Velikić je rođen u Beogradu 1953. godine, odrastao je u Puli, a književnost je završio na beogradskom Filološkom fakultetu. Tokom svoje karijere, između ostalog, bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B92, pisao je kolumne za "Nin", "Vreme", "Danas" i "Reporter". Danas je slobodan umjetnik, a u intervjuu za "Nezavisne" otkriva ima li i koje su beneficije takvog položaja, šta mu predstavljaju nagrade, a dobitnik je i "Ninove" nagrade i nagrade "Miloš Crnjanski", te kako "živeti svoj život mimo kapuljače koju bi da nam navuku na glavu".
NN: Posljednjim u nizu priznanja koje ste dobili nagrađeno je Vaše cjelokupno književno stvaralaštvo. Znam da Vam je od nagrada bitniji lični osjećaj kada završite neki roman, ali koliko jednom autoru znači nagrada za književno djelo?
VELIKIĆ: Nagrade jesu važne, jer skreću pažnju čitalaca na određeno delo, međutim mene nagrade nisu formirale. Sem nagrade "Miloš Crnjanski", koju sam pre četvrt veka dobio za svoj prvi roman "Via Pula", dvadeset godina sam bio autor zapaženih i prevođenih knjiga, ali nagrade su me zaobilazile. Eto, tokom te dve decenije u Srbiji je dodeljeno oko pet hiljada nagrada, i nijedna mi nije pripala, a objavio sam za to vreme desetak romana i knjiga eseja. Naravno, razlozi su bili politički, tačnije javno sam govorio i pisao o ludilu koje je počelo sa Osmom sednicom u Srbiji. Ipak, za umetnika je veoma važno, pored dara svakako, da ništa ne dobije preko crte. Biti posvećen isključivo rukopisu na kojem radi. Ne uspostavljaju nagrade nekog pisca, već vrednost njegovog literarnog sveta.
NN: Kao slobodan umjetnik imate i određene beneficije, bar kada je stvaralački izražaj u pitanju. Ali, ima i mnogo stvari koje su daleko od beneficija. Kako živi slobodan umjetnik u Srbiji?
VELIKIĆ: Jedina beneficija - a to nije malo - jeste da sam određujem kada i koliko ću raditi. To ima svoju cenu, međutim ne žalim se, jer to je moja odluka. Kada ste slobodan umetnik u Srbiji, onda zbog nemara i neodgovornosti nekih službi u Ministarstvu kulture i informisanja, PIO fondu, Ministarstvu finansija i čitavom tom parazitskom aparatu, niste u mogućnosti da redovno overavate zdravstvenu knjižicu. Eto vam primer iz svakodnevice slobodnog umetnika.
NN: Ne želeći da tražim bilo kakva pojašnjenja romana "Islednik", mogu samo da konstatujem da su očigledno čitaoci pronašli dio vlastitog svijeta u istom. To je zapravo ono što je i Vaše nastojanje kada stvarate novo djelo?
VELIKIĆ: Dok pišem, ne mislim o tome kako će publika primiti novo delo. Postoji samo obris sveta koji želim da književno transponujem u roman. U "Isledniku" je to moja majka, čiji život pratim od detinjstva pa do smrti, međutim to je samo jedna od tema. Na sve strane mojim romanom defiluju migranti. Priča počinje u vreme Prvog svetskog rata, govori o velikom požaru u Solunu 1917. godine, prati nekoliko životnih sudbina koje će se u jednom času ukrstiti. Pripovedanje ne teče linearno, već se gradi iz fragmenata, onako kako se život upisuje u memoriji. Selekcija uvek postoji. Na jednom mestu i kažem: "Šta je roman do pokušaj da se nekoliko kadrova svakodnevice dovede u uzročno-posledični sled, da se oslobodi priča koja postoji, kao što postoji skulptura u komadu neobrađenog kamena. Svako u sebi nosi nevidljivu biblioteku, hor nenapisanih romana".
NN: Nastupilo je vrijeme hiperinflacije, popularne literature namijenjene jednokratnoj upotrebi je više nego ikada, međutim Vi ste među onim piscima čija djela se prevode, a književne večeri Vam organizuju i u drugim državama. Čitalačka publika, bez obzira na sve, još bira djela koja neće zaboraviti čim ih pročita?
VELIKIĆ: Knjigu koju ne poželimo da pročitamo i drugi put nije vredelo ni čitati. Međutim, u vreme globalnog procesa pretvaranja čoveka u kupca, koji prati nepojmiva količina prostaštva i hajdučije, dobro je da još postoji čitalačka publika. Zar mislite da je moguće dvadeset i četiri časa imati rialitije i očekivati da degeneracija ne uzme danak? Ovo je vreme fast fooda u svakom pogledu. Ipak, nećemo kukati, već živeti svoj život mimo kapuljače koju bi da nam navuku na glavu.
NN: Naš jezički prostor se suočava i sa problemom nedostatka validne književne kritike. Plaše li se iskusni pisci da daju realan sud o novim knjigama ili taj kritički sud možda više ne interesuje toliko ni čitaoce ni izdavače?
VELIKIĆ: Vreme je jedini sudija. I šta znači realan sud? Uvek to zavisi od formata pameti koja taj sud donosi? Kritičari uglavnom servisiraju, promovišu prosečnost, jer i sami u najvećem broju proseku pripadaju, posvećeni merkantilnim poslovima, u koje spada i žiriranje. Toga je uvek bilo. Setimo se onih silnih urednika koji su jedni drugima objavljivali knjige. Pa, gde su danas te knjige? Ipak, nekada je književna kritika imala svoj prostor u medijima. Toga više neme u vremenu kada je kultura postala drugo ime za zabavu.
NN: U Banjaluci ste otvorili i ovogodišnji sajam knjige i, koliko znam, drag ste gost u ovom gradu. Kakvo je Vaše mišljenje o našoj književnosti i piscima?
VELIKIĆ: Kada bismo imali toliko dobrih političara koliko imamo pisaca, gde bi nam bio kraj. Ne oskudevamo u dobrim knjigama i vinima. Ima tu dovoljno i barika, i kuvea.